POGREŠKE Pet najvećih grijeha na prvom poslu

U prvih godinu dana rada rijetki se proslave postignućima. Većina napravi pogreške zbog kojih će se poslije crvenjeti, a koje se mogu lako izbjeći. Gledajući unatrag, mnogi poslovni ljudi osvijeste koliko su na početku karijere bili nadobudni, pretjerano samouvjereni, često neprofesionalni. Prelazak iz neformalnosti studija u svakodnevnicu u tvrtkama katkad je gladak, ali mnogo se češće događaju neugodne situacije, ostavlja se pogrešan dojam i grijesi u pristupu. Pobrojili smo stoga pet najvećih grijeha koje mladi ljudi naprave na prvom poslovima u nadi da će popis pomoći onima koji se prvi put zapošljavaju da ne naprave iste pogreške, ali i onima koji već rade da osvijeste da njihovo ponašanje možda nije onakvo kakvo bi trebalo biti.

Prvi grijeh svakako je nedovoljno profesionalno ponašanje. Zamka je to u koju uglavnom upadnu početnici u poslu koji karijeru počinju u manjim i srednjim tvrtkama u kojima ne vlada previše formalno ozračje. Želeći uklopiti se brzo, prestanu razmišljati o tome kako se ponašaju pa često ne vide da su prešli granice koje njihovi kolege ne prelaze.

• U prvoj tvrtki u kojoj sam radio vladalo je neformalno ozračje. Tvrtka je bila mala, s mladim direktorom i zaposlenicima, pa nisam imao osjećaj da moram posebno paziti na to što govorim i kako se ponašam. U vrlo kratkom roku počeo sam se osjećati kao kod kuće. Oči su mi se otvorile tek kad me je kolegica pozvala na kavu i rekla mi da joj jako laska moje zanimanje, ali misli da ga ne bih trebao pokazivati na radnome mjestu. Ona me zapravo uopće nije vlačila, ali više od povrijedjenog ega boljelo me što sam ostavio tako neprofesionalan dojam na poslu. Tog dana shvatio sam što znači napraviti razliku između privatne osobe i sebe na poslu – objašnjava mladi dizajner.

Pouka priče jednostavna je: bolje je prvi mjesec ispasti ukočen i možda manje simpatičan, ali profesionalan, nego pogrešno započeti karijeru. Prijeteljstva, čak i romanse, često se događaju na radnome mjestu jer ondje odrasle osobe provode većinu dana.

Međutim, ne treba se sprijateljiti s nekim u mjesec dana od početka rada, a ne preporučuje se ni započeti uredsku romansu u prvih godinu-dvije karijere. Na početku je dobro strogo razgraničiti privatno od poslovnoga jer vremena u kojem će se dva svijeta početi pomalo isprepletati i onako ima napretak. Drugi je grijeh mladih ljudi na početku karijere to što odmah nakon ulaska u organizaciju traže priznanje i status. To čine zato što, objašnjava organizacijska psihologinja Tanja Pureta, direktorica tvrtke Ramiro, to dvoje doživljavaju kao temelj ili preduvjet za daljnje dokazivanje u poslu.

• Organizacije najčešće traže da se mladi ljudi najprije dokažu u nečemu, prije nego što su im spremne dati toliko željeno priznanje i status. Taj nerazmjjer često demotivira mlade i izaziva nezadovoljstvo organizacija, što katkad već na početku može zatrti svaki pokušaj da se ta pat-pozicija konstruktivno prevlada – kaže Pureta.

Mladi ljudi često su veoma osjetljivi kad ih stariji kolege upozore na pogreške u radu jer to doživljavaju kao izravni napad na svoju kompetentnost, što im jako ruši samopouzdanje. Iz toga proizlazi i treći grijeh koji se čini na prvom poslu – preosjetljivost. Naravno da i ljudi s mnogo godina iskustva znaju biti preosjetljivi na kritiku onoga što rade. Međutim, postoji ključna razlika: kao početnik u bilo kojemu poslu čovjek bi kritiku trebao doživjeti kao priliku za učenje, a ne kao napad na vlastitu vrijednost.

Mnogo je zapreka istinskoj integraciji mladih ljudi u organizaciju koje se neće riješiti same po sebi. Upravo zato, objašnjava Tanja Pureta, treba sustavno promišljati o toj problematici i donijeti pravu strategiju za razvoj kulture učeće organizacije, koja cijeni bogatstvo znanja i iskustava svih svojih zaposlenika bez obzira na duljinu radnog staža i integrira ga u pravu zajedničku vrijednost. Tad bi i mladi ljudi mogli osjetiti toliko potrebno prihvaćanje i poštovanje, što bi ih otvorilo za stjecanje znanja o organizaciji. Naime, u njoj više ne bi osjećali opasnost za vlastite ideje i pristupe, nego bi ih mogli doživjeti na pravi način – kao podlogu za izgradnju prave stručnosti.

Takvo ponašanje, pretjerana samouvjerenošća, četvrti je grijeh početnika. Čak se može nazvati samoouvjerenošću bez pokrića. Takvo stajalište u organizacijama povremeno se dočekuje s blagim podsmijehom i stajalištem ‘jednog dana bit će mu jasno koliko je bio naivan i malo znao’ jer iskusniji kolege često ga susreću kod početnika. Ipak, ako predugo potraje ili počne negativno utjecati na tim, može jako zagorčati život nekomu tko ga je zauzeo.

Zbog svega toga mladi ljudi rijetko postavljaju pitanja starijim kolegama jer se boje da bi ih smatrali nekompetentnima, ali i zato što ne-rijetko misle da ne mogu mnogo naučiti od njih. Misle da sve što u zatekli u organizaciji ne vrijedi previše i svoju najveću ulogu vide u tome da sve što prije postave u skladu sa svojom predodžbom o tome kakve bi stvari trebale biti. Takvo stajalište otežava prihvaćanje stručnosti u organizaciji, nužne za njezin opstanak i organski rast. Mladi ne razumiju ni koncept tzv. učeće organizacije, koja se temelji na otvorenom raspravljanju o iskustvima, pogreškama, dobroj praksi, novom znanju, kako bi se organizacija obogaćivala i zadržavala sve dobro te mijenjala sve što se pokaže lošim ili neučinkovitim, a ne sa svakom novim čovjekom započinjala sve ispočetka – kaže Pureta.

Upravo je loša komunikacija peti grijeh. Osoba koja je tek na početku karijere trebala bi postavljati što više pitanja, ne bojeći se da će pokazati neznanje. Ne bi trebala razmišljati: ‘Tonako znam bolje.’ Naravno, važno je i da stariji kolege u organizaciji razumiju važnost istinske razmjene znanja i iskustva s mladićima te ih pozitivno, otvoreno i s prihvaćanjem potaknu na taj put. Budu li se mladi kolege razvijali samo obrazujući se, a u radu sa starijima nalazili na neprihvaćanje i zatvorenost u dijeljenju informacija, ni najbolja sustavna izobrazba neće im pomoći u stvarnom razvoju.