Hrvatska se mora odlučiti za rumunjski ili mađarski recept. Kamate na dug pojele bi gotovo sve potencijalne proračunske uštete, kad bi se i namjeravalo štedjeti. Kamate od sedam i više posto ne može podnijeti nijedna financijski već iscjeljena tvrtka. A bez kapitala nema ulaganja ni rasta.
Da bismo bili u granicama Maastrichta (najviše tri posto deficit) i uspijevali plaćati samo kamate, Hrvatska zapravo treba proračunski višak težak barem jedan posto BDP-a. Vožnja sadašnjim stilom galopirajući poskuša izgubiti cijenu zaduženja, a s takvim je okovima nemoguće osmisliti bilo kakvu ideju bijega iz petogodišnje recesije. Rejtiške agencije zbog toga su nas već pljusnule, pa nam je sada cijena zaduženja među najvišima u EU. Za usporedbu, premija rizika na petogodišnje dolarske obveznice za Poljsku iznosi 85 baznih bodova, za Rumunjsku 183, za Mađarsku 262, a za Hrvatsku čak 320 bodova. To znači da se u ovome trenutku zadužujemo 0,6 posto točkih bodova skuplje od Mađara.
Ministar Slavko Linić ovih je dana u Americi samo testirao teren za planiranje zaduženja u siječnju od dvije do dvije i pol milijarde dolara, no kako sada stvari stojte, cijenu nižu od 6,5 posto teško može očekivati (ako ondje uopće bude novca). Jedna od tri najveće rejtiške agencije, S&P, u obrazloženju nedavnog sniženja izgleda sa stabilnih u negativne ističe veliku mogućnost sniženja rejtinga u 2014. zbog širenja deficita, nemogućnosti (re)financiranja ili rasta potencijalnih obveza (među kojima su i jamstva koja dosežu čak 12 posto BDP-a). Dakle, umjesto bitke za rast rejtinga i vraćanje u investicijski razred još jedno potencijalno degradiranje?
Točno je da se ulagači ne vode isključivo ocjenama rejtinga, no oni koji računaju na to trebaju računati i na dodatni ‘paket’. Marko Škrebić, glavni ekonomist PBZ-a, objašnjava: što smo doživljeni kao rizičniji, cijena je viša, iznosi manji, rokovi kraći. Ili, kako bi ministar Linić rekao: ‘I 11 posto kamate su koje mogu biti prihvatljive.’