Ovako se zajednički slavila pobjeda na parlamentarnim izborima 2011. Sada je Bernardić dobio samo zakasnjenu, kurtoaznu i mrazovljivu Milanovićevu telefonsku čestitku.
Zanimljiv je odnos između glavnoga grada i glavnog čovjeka u državi. Tudman se borio sa zagrebačkom oporbenom situacijom, koju nikako nije htio dopustiti. Nije htio potvrditi legalno izabrane gradonačelnike iz oporbe i očajnički je prebrojavao ‘crvene, crne, žute i zelene vragove’. Samo je Račan u samostalnoj Hrvatskoj istodobno vladao državom i metropolom, ali to je bila vlast vrlo meke ruke, pogotovu u Zagrebu, gdje je Bandić upravo uz Račanov blagoslov postajao nedodirljivo najmoćniji političar.
E, ali nitko u Zagrebu nije (s)pao tako nisko kao Zoran Milanović. Čak je i Karamarko mogao postati šef zagrebačkog SDP-a uza samo dva uvjeta: da se najprije učlaniti u stranku i da mu onda stranački šef uskrati potporu. Milanović je kao šef stranke uspio izgubiti gradočelničku fotelju i prokockao je većinu u Gradskoj skupštini. Sad kad mu je Bernardić oduzeo i stranački Zagreb, Milanović je tu, zapravo, u dvostrukoj oporbi – i stranačkoj i unutrastranačkoj.
Iako nakon velike stranačke pobjede, u sličnoj je ‘dvostruko oprbenoj’ situaciji i novi/stari šef zagrebačkog SDP-a. U oporbi je prema Bandićevoj gradskoj i prema Milanovićevoj stranačkoj vlasti. Odnos između Praške i Iblerova trga stoga bi mogao postati još napetiji, ali Bernardić je sad u mnogo komotnijem položaju od svoga stranačkog druga, šefa i konkurenta. On je svoje izbore suvereno prošao. Milanovića tek očekuju parlamentarni izbori, zatim i unutarstranački. A tu bi i Berina nova pozicija mogla pridonijeti skraćenju roka trajanja Zorana Milanovića. Osim ako ga Zoki na vrijeme ne izbaci iz stranke.
