Iako tekst pati od nekih nedostataka, predstava se može preporučiti jer odabirom tematike upućuje na sliku stvarnosti koja nas okružuje.
Novi naslov Zagrebačkoga kazališta mladih, ‘Snajper’, autora Damira Karakaša, donosi vrlo aktualnu tematiku, zamišljenu kao snajper usmjeren na suvremeno društvo uopće, a na hrvatskom primjeru. Komorna drama s tri lika, u režiji Franke Perković, govori o sinu PTSP-ovca, njegovoj trudnoj djevojci i njihovoj životnoj situaciji koja ih prisiljava na poprilično radikalna rješenja. Režijski koncept Franke Perković zasniva se na čitanju teksta, s glumcima u centru, naravno. To je pravac režije koji je redateljica razvila u zadnjih nekoliko godina, bez nekih radikalnijih scenskih intervencija. Tako da dosta toga ovisi o drami, iz koje proizlaze neke manjkavosti koje se reflektirale i u glumi.
Situacije su postavljene tako da pokažu svu ozbiljnost emocionalne i moralne krize svijeta u kojem živimo, s nedostatkom punine u nekim dijelovima. Priča je to o mladome paru koji odlučuje obaviti naručeno ubojstvo predsjedničkoga kandidata da bi zaradio za odlazak u Pariz, koji za njih postaje mitsko mjesto ostvarenja boljih prilika, nasuprot neperspektivnoj slici stvarnosti iz koje žele pobjeći. U njihov se plan slučajno umiješa jedan student, rezignirani pacifist, prijatelj te iste stvarnosti. Njihovi su dijalizi, i portreti, međutim, nedostatni da pokažu kakva je ta realnost iz koje bježe, koje su projekcije današnjih ‘obećanih zemalja’, zašto i kako nastaju. Također, ne dobivamo dovoljno informacija o njima samima te pozadini i razvoju motivacija koje su dovele do situacija na sceni. Problem se naravno ‘prelampa’ preko glume Vedrana Živolića, Frana Maškovića i Hrvjke Begović, i to ne zbog njihovoga glumačkog potencijala, koji je dokazano dobar i kvalitetan, nego zbog nedostatka predloška, koje ni suputna režija Franke Perković nije uspjela nadozvati.
