Protivnici miješanja države u poslovni život zemlje protive se pametnoj specijalizaciji koju od Hrvatske traži i EU. Ali ako su principijelni, onda moraju biti i protiv fiksiranja tečaja kune netržišnim upletanjem HNB-a skok tereti bivšeg čelnika Fonda za zaštitu okoliša Vinka Mladine i još pet osoba da su sustavom prikupljanja PET ambalaže ‘zamračili’ 130 milijuna kuna poreznih obveznika. A novinari Jutarnjeg izračunali su da je ekipa u HAC-u opljačkala svaku treću kunu koju su vozači u trošarima na benzin morali platiti za ceste. Već vidim da će ta dva primjera biti novi argumenti nekolicini mojih prijatelja koji su zakleti protivnici državnog interveniranja u ekonomsko-poslovni život Hrvatske. Diskusija koja traje godinama intenzivirala se. Nova je teza da su prijašnje vlade iskorištavale državni intervencionizam da bi pljačkale, a da aktualna vlada jednostavno nije sposobna državnim intervencionističkim mjerama pridonijeti izvlačenju zemlje iz recesije i beznada. Pa je onda zaključak kako je bolje da vlast i ne pokušava pomagati biznisu. Protuteza je da izlaz nije u tome da se odustane od državnog sudjelovanja u smanjivanju neefikasnosti ‘slobodnog tržišta’, nego u zahtijevanju da u vlast uđu oni koji su sposobni osmišliti i menadžerirati sinergijske efekte tržišne utakmice i pametne državne intervencije. Ali u tom pristupu sve sam usamljeniji.
Ako već ne uspjevamo približiti stajališta, možda je rješenje da u svojemu malom kružoku (a vrijedi i za društvo u cjelini) pokušamo definirati kako sve država intervenira u ekonomski život. Najočitije područje jest državno ‘biranje pobjednika’, tj. djelatnosti ili grana za koje se pretpostavlja da bi mogle dati najveći doprinos rastu BDP-a i zapošljavanja. Moji prijatelji tu su jasni. Treba svima postaviti jednaka pravila igre pa neka na tržištu pobjede najbolji. Kako je to postavio stari Darwin. Tu zapravo nema problema. Ministarstvo gospodarstva i dalje ne uspijeva poroditi industrijsku strategiju, pa onda i nema osmišljena državnog biranja ‘jednakijih’. Ali u tome zbujuje Europska unija. Upravo iz Bruxellesa stiže opredjeljenje za reindustrijalizaciju Staroga kontinenta. Od država članica traži se pametna specijalizacija, dakle odabir niša za koje će se neka članica specijalizirati. Nema sirovih subvencija, ali one su skrivene u mekane pojavne oblike poput financiranja istraživanja u tim granama i djelatnostima. Meni to miriše na intervencionizam… Jednako kao mnogi fondovi EU koji uglavnom imaju strogo definiranu gransku namjenu. Ali hajdemo malo dublje u oblike državne intervencije! Većina mojih spomenutih prijatelja neistomišljenika, zagovornika slobodnog tržišta, obvezatno upadne u zamku. Kad nevezano uz intervencionizam načnemo temu tečaja kune, protive se njezinu slabljenju koje bi bilo u funkciji poticanja izvoza. Ali zar HNB-ove intervencije kojima se dva desetljeća drži zacemtiranim tečaj kune nisu državna intervencija? Ako smo za slobodno tržište, pa pustimo neka ponuda i potražnja za kunama, bez upletanja deviznih rezervi središnje banke, određuju koliko će stajati jedan euro! Logičan korak dalje u tržišnoj slobodi bilo bi i dokidanje HNB-ovih deviznih rezervi. One nisu tržišne!
