Ja bih zemlju zadužio za još 20 milijardi kuna i uložio ih u razvoj

Država tehnički ne može bankrotirati jer ona nije ekonomski nego politički identitet, no u biti to znači da građani imaju lošiji standard i lošije žive. Pravo je pitanje gdje je dno krize. Nažalost, u ekonomiji nema dna. Ekonomija se vrti u ciklusima, ali to vrijedi samo za razvijene zemlje poput Amerike, Kanade, EU, Japana, Australije, koje iz krize ne izlaze spontano nego zato što provode antikriznu politiku. A naši političari misle da će se to dogoditi samo od sebe. U svijetu je oko 150 zemalja u vječnoj krizi, ljudi žive, vlade se mijenjaju, ali nema povećanja standarda ni oživljavanja gospodarstva.

Temeljni bi cilj trebao biti bolji standard građana. Primjeri tih zemalja pokazuju da se počeo stabilizirati vanjski dug i financije zemlje, ali nema pokazatelja o rastu zapošljavanja i plaća. Dakle, ako to promatramo samo kroz nacije jednog dijela ekonomije, financijskog, koji čak nije ni najvažniji, onda se kapital i financije počinju stabilizirati, ali preko leda svojih građana pa je pitanje je li to uspjeh. Sve se te zemlje, uključujući i Hrvatsku, Grčku, Portugal, mogu tako stabilizirati, ali na nižoj razini standarda građana.

Bez razvojne politike nema izlaza, to znaju i Njemačka i Francuska i Britanija koje zagovaraju te mjere i procedure, ali i vode vlastite politike. Nijedna se zemlja ne može izvući iz recesije bez vlastite aktivne ekonomsko-političke. Grčka, Španjolska, Irsko, Italija dugo su u EU, no samo članstvo nije ih zaštitilo od krize. Koje su se zemlje oporavile? Njemačka, Nizozemska, Skandinavija, sve su to zemlje koje su imale nacionalnu politiku za koju postoji dovoljno prostora u okviru EU.

Viktor Orban još je 2000. godine Račanovu vladu upozoravao na loše mađarsko iskustvo liberalizacije i privatizacije. Sada je radikalno počeo provoditi ekonomiku nacionalne privrede, što je možda bilo pregresivno i preradikalno, ali želio je naglasiti da razvoj zemlje ne može samo ovisiti o Bruxellessu. EU funkcionira na nefunkcioniranju, pa ako nešto napravite po svome, kao što su to napravili Mađari, neće biti velikih sankcija.

Deficit je opasan ponajviše zato što gomila javni dug. Prosječ EU 28 pokazuje da je javni dug veći od 85 posto BDP-a, prosječ 17 članica EMU pokazuje da je veći od 90 posto, dočim je javni dug Hrvatske oko 55 posto. Umjesto kazni ima samo preporuka da deficite svedu na ‘najmanju mjeru’. Ali ni to nije problem ako postoji razvoj, Amerika ima javni dug oko 105 posto BDP-a, a rast će više od dva posto, Japan s javnim dugom od 250 posto BDP-a također raste dva posto. Iskustvo pokazuje da javni dug nikada nije bio prepreka razvoju iako postoji problem visine kamata, ali ni to nije problem ako povećavate proizvodnju. Kada bi povećala proizvodnju za jedan do dva posto, Hrvatska bi u EU imala najbolje financijske pokazatelje. Treba iskoristiti maksimalno EU fondove, ali bez vlastitih investicija neće biti razvoja.

Šok-terapija donosi više štete nego koristi, gospodarstvo je veliki teretni brod koji se zakreće godinama. Ono što naša vlada ne razumije jest da nije rješenje u poreznim stopama nego u poreznoj bazi, a ona se stvara u Ministarstvu gospodarstva. Koliko god se ministar Linić trudio, svaki njegov potez Hrvatsku će gurati dublje niz fiskalnu litiću. U situaciji pada dohotka ne smijete mijenjati, a kamoli povećavati poreze ili uvoditi nove, tako urušavate ionako krhku strukturu. Radikalna zaokret za mene bi bilo nešto drugo. Ako već moramo refinancirati pet posto deficit, ja bih se zadužio za još pet posto, to je oko 20 milijardi kuna, ali ne za potrošnju nego za ulaganje u oporavak gospodarstva. To bi bila aktivna ekonomska politika koju su primijenile sve zemlje koje su se izvukle iz recesije. Ali za to morate imati razvojnu strategiju. Morate imati plan.

Na to pitanje moraju odgovoriti ministarstva gospodarstva, poljoprivrede, turizma, energetike, prometa, a tamo nema nikakve ideje.

Nestabilnost je u Hrvatskoj kratkoročna, ali dugoročno je ključ u neisplativosti! Nije problem novac, on u proizvodnom ciklusu dolazi tek na sedmo-osmo mjesto. Uz nepostojanje ekonomske politike problem je što su poduzetnici usitnjeni, nemaju snage ni koncentrirane pameti da stvaraju nove, tehnološki modernije proizvode, nemaju kapaciteta za to. Taj kapacitet treba nadomjestiti država različitim institucijama i inovacijskim centrima za sve industrijske sektore. Cilj treba biti novi proizvod, tehnologija, a onda dalje na tome radi poduzetnik. Dakle, država je obavezna stvoriti infrastrukturu, novac dolazi na kraju. Najavljenje državne investicije najveća su glupost jer one služe povećanju ekonomskih kapaciteta, a mi već imamo neiskorištene kapacitete.

To je točno, ali to ne znači da šanse ne postoje. Mi ovdje želimo autoindustriju, ali ona ovamo neće stići. Gdje su nam šanse? Automobil ima oko 20 tisuća dijelova, mi se možemo uključiti u proizvodnju recimo pet tisuća. Ili EU zajednički gradi Airbus, koji ima oko pet milijuna dijelova. Mi bismo se mogli uključiti u proizvodnju milijun dijelova, ali kako doći do narudžbe, kako pripremiti ljudje, s kojim tehnologijama, standardima, procedurama? To mora osigurati država. Ako se u EU godišnje troši 15 tisuća milijardi eura, zar je moguće da mi ne možemo toj EU isporučiti ni stotinu milijardi? To je samo 0,5 posto EU potrošnje. Moramo biti svjesni da nema slobodnog tržišta, u EU i svijetu vladaju oligopoli. Na EU tržište ne može se ući samo tako nego kroz oligopole u svakoj industriji, a taj put krči politika, ne poduzetnici.

Kada bi vlast shvatila što joj je zadatak, mi bismo se već sada mogli uključiti u dvadesetak industrija. Na istočna tržišta, primjerice u Rusiju, stiže se izravno preko političara. Možete i sami, ali slikovito rečeno sami izvozite u kilogramima, preko politike u tonama. Naravno, morate poznavati tehnologiju, certifikate, kanale distribucije, imati poslovna znanja, no treba biti svjestan da sve EU direktno pišu velike kompanije, a ne birokrati. Hrvati moraju prekinuti s romantikom, slobodno tržište je za učionicu, ovo je posve druga igra. No mogućnosti postoje, one ovise o političkim elitama, i kada bi se one trgnule, za dvije godine mogli bismo se oporaviti.

S ovom sigurno ne. S vladom iza koje će stajati intelektualna elita. U politici su ljudi koji se uhljebljuju i tako rješavaju vlastitu egzistenciju. Hrvatska ima peh što u vrhu političkih stranaka nema dovoljno ljudi koji znaju promišljati državnički i kojima to nije egzistencija. Naš politički sustav razvio se 90-ih godina i proizvodi negativnu selekciju. No postoje skriveni kapaciteti koje ovaj sustav ne pušta na površinu. Dovoljno je pogledati Austriju, koju kriza nije pogodila. Austrija nema tehnologiju, nema proizvode ni inovacije, ali ima znanje upravljanja državom koja je fleksibilna i koja zna u kratkom roku reagirati na promjene u okruženju.

Nećemo bankrotirati, mi smo se stabilizirali na nižoj razini standarda i posljednje dvije godine ne trošimo više nego što proizvodimo, imamo uravnoteženu bilancu sa svijetom, suštinski ne povećavamo dug, nismo ‘pregrijani’ i kapaciteti nam nisu iskorišteni. Na neki je način ta nerazvijenost naša komparativna prednost i kada bi političke elite bile sposobne, mi bismo za dvije godine mogli biti najbrže rastuća zemlja u Europi.

Da, to je razlog. Za bogatu državu nije dovoljno bogatstvo prirodnih resursa nego suvremena znanja o proizvodima, tehnologijama, tržištima, vođenju države. Njemačka se u prošlom stoljeću razvila bez značajnijih kolonija, Španjolska i Portugal uz neizmjerna bogatstva iz kolonija pale su u bijedu. Japan se obogatio iz znanja. Venezuela i Angola bogate su naftom, ali ljudi žive u bijedi. Bogatstvo nekog naroda, pa tako i Hrvata, može doći samo iz hrvatskog znanja, hrvatskog kapitala, hrvatskih proizvoda, od hrvatskih ljudi i hrvatskih poduzetnika. Naravno, u okviru međunarodnih i europskih standarda. Zadatak je nacionalne politike stvarati te izvore nacionalnog bogatstva. Oko takve politike okupljam istomišljenike. Cilj je povećanje materijalnog standarda vlastitih građana.