Plasman lidera na listi ‘500 najboljih’

Zaštita od loših partnera koji bi vas mogli povući u propast odlaskom u stečaj danas je jedno od ključnih pitanja za hrvatske poduzetnike. Zato smo sastavili rang-listu poslovnih dragulja: to su 173 tvrtke koje svake godine uđu među 500 najboljih hrvatskih poduzeća. Poslovanje s njima pruža popriličnu sigurnost da vaš partner neće propasti i da se neće na vaš račun ‘čistiti’ od dubioza predstečajnom nagodbom.

U valu predstečajeva utapamo se mi mali’, požalio mi se ovih dana jedan poduzetnik. Objasnio je okrutnu stvarnost kolateralnih žrtava Linićeva modela spašavanja gospodarstva: – Dovoljno je što su mi dva velika naručitelja otišla u predstečajnu nagodbu i s većinskim vjerovnicima dogovorila otpis 50 posto dugova, a ostatak će otplatiti u pet godina. Tako su se ‘očistila’, a bankari su zaštitili bar dio svojih potraživanja. Ja kao mali vjerovnik, kojega se i ne pita, zbog toga sam otišao ‘na drugu stranu’, u predstečajnu nagodbu. Sad i ja s poreznicima i bankarima dogovaram otpis dugova iako znam da ću tako poslati u predstečajnu bar još dva svoja mala dobavljača…

Pitanje za milijun kuna Stoga je danas u hrvatskome gospodarstvu izbor dobavljača, odnosno klijenta, pitanje za milijun kuna. Kako se zaštititi od loših partnera? Popis tvrtki koje posljednjih sedam godina nisu bile u gubitku mogao bi biti jedan od važnijih kriterija. Tvrtke koje su nakon završetka razdoblja rasta prošle scile i haribde recesije i svake godine ostvarivale dobit zaista su najbolje od najboljih. To su 173 tvrtke stalne članice prestižne rang-liste ‘500 najboljih’ koju sedam godina objavljujemo u suradnji s Bisnodeom i koja se temelji na novostvorenoj vrijednosti (pojednostavljeno, riječ je o zbroju bruto plaća i bruto dobiti). Na nju ne može doći nijedna tvrtka koja godinu završi u minusu.

Naravno, u biznisu nema jamstava, ali mogućnost da neki od tih dragulja upravo sad ode u propast znatno je manja – zato s tim tvrtkama treba poslovati.

Među njima najveće su zvijezde domaće poslovne scene poput HT-a, najvećih banaka, Konzuma, Ericssona Nikole Tesle, Adrisa… No tu su i tvrtke koje ne pune svakodnevno stupce gospodarskih rubrika i nemaju PR poput ovih najjačih. Takav je čakovečki Metss, koji je u proteklih sedam godina zabilježio najveći rast novostvorene vrijednosti među svim trgovačkim kućama. Tvrtka je nastala od Trgocentra Čakovec i trgovina Čakovečkih mlinova i u deset godina postala najjači međimurski trgovac. Danas ima 160 trgovina mješovite robe i još šest građevnog materijala, većinom u Međimurju, ali i širi se i u druge županije sjeverne Hrvatske. Metss i dalje ima ofenzivnu strategiju. Otvoren je poziv svim zainteresiranim za kupnju ili najam nekretnina koje bi mogle biti nova prodajna mjesta – na prometnim lokacijama, s parkiralištem i skladištem. Ambicija čakovečkih trgovaca ne iznenađuje jer posluju u dobro uređenim odnosima. I njihov vlasnik Čakovečki mlinovi na Liderovoj je rang-listi među 173 konstantna stvaratelja nove vrijednosti. Međimurje ima i najbolje poslovno okružje. Iz te male županije dolazi čak osam konstantno dobrih tvrtki. Prema tom pokazatelju stoji uz bok znatno većoj Rijeci, ispred Splita i Varaždina (po pet tvrtki), a odmah iza Zagreba, koji je uobičajeno najzastupljeniji, s 93 tvrtke na rang-listi.

Brzopotezna sektorska analiza pokazuje kako je koja branša iskoristila krizu, odnosno koliko je stradala. Telekomunikacije s IT sektorem recesija je jednostavno zaustavila u vremenu najveće ekspanzije, no najveće su žrtve svakako građevinari. Deset tvrtki s liste koje su (dosad) preživjele slom nekretninskog tržišta i investicijski zastoj zapravo su iznimke velikog sektora. I dok je sudbina građevinskog lidera Viadukta neizvjesna nakon uhićenja dvojice direktora i istrage o izvlačenju novca iz HAC-a, najpropulzivniji građevinari ne bi se trebali brinuti za budućnost. Zagrebački Ing-grad manje je poznat u javnosti. Bavi se klasičnim građevinskim zahvatima (gradnjom stambenih zgrada, urbanih vila i poslovnih objekata), no teško da bi i u najtežim graditeljskim godinama napredovao na listi (iako s manjim prihodima, ali s povratkom prema predreceskoj razini dobiti) da se nije specijalizirao u očito ‘zlatnim’ nišama. Bavi se energetikom i infrastrukturom, ali ne samo gradnjom novih objekata nego i sanacijom postojećih u mostogradnji i hidrogradnji. Još je kompliciraniji i unosniji dio posla sanacija, restauracija i konzervacija spomeničke i kulturne baštine: obnavlja crkve, tvrđave, dvorce i palače, a radio je i na najreprezentativnijim povijesnim objektima, poput pulske Arene, Državnog arhiva, zagrebačkoga Glavnog kolodvora, iličkog Oktogona… Pa, kad se manje gradi, bar se nešto novca izdvaja za obnovu – iz državne i crkvene blagajne. Stoga bi Ing-grad i u budućnosti mogao biti poželjan poslovni partner.

Iznenadila je pak žilavost ‘teške industrije’ (u koju smo grupirali metalce, strojare i električare). Na uzorku od 22 tvrtke ta je branša zabilježila najveći rast u recesiji, što pokazuje i sektorski grafikon. Među deset tvrtki koje su u sedam godina najviše povećale novostvorenu vrijednost čak je sedam ‘teškaša’, a HS Produkt narastao je za rekordna 362 posto. Odlični rezultati tog sektora u proteklih sedam godina razumljiviji su kad se pogledaju podaci o izvozu. To su mahom tvrtke s izvrsnom izvoznom ekspanzijom. Čak ih je sedam u top 10 prema rastu izvoza, zato i napreduju dok Hrvatsku trese recesija i pad potrošnje. Istini za volju, u proteklih sedam godina krize su trosle i druge dijelove globalnoga gospodarstva, ali manje, i ne sva tržišta istodobno.

Na još jedno iznenađenje naišli smo u prehrambenom sektoru. Ispred svih paradnih hrvatskih brendova najpropulzivnija je u ovih sedam godina čista poljoprivredna tvrtka. To bi bio preokret paradigme o tome da je prerada hrane isplativija od osnovne poljoprivredne proizvodnje. Bio bi to preokret da iza PIK-a Vinkovci ne stoji moći Agrokor, s otvorenim linijama za plasman u Konzumov lanac trgovina, pa je to ipak iznimka koja potvrđuje pravilo. A prehrambeno pravilo ipak je negdje drugdje. Nedvojbeno je kvaliteta tvrtki poput Francka, Vindije ili Kraša. Te se tvrtke vode veoma konzervativno. Uvijek su ‘tu negdje’, pri vrhu, ali s premalo smjernosti za jači iskorak. Možda ih upravo to održava na solidnoj razini, bez kreditnih opterećenja i recesijskih drama.

U apsolutnim iznosima novostvorenu vrijednost najviše je podignuo Konzum – za punih 30 milijuna eura. Najveći trgovački lanac predvodi i tvrtke na rang-listi prema rastu: ukupni prihod povećao je za 464 milijuna eura, odnosno 35 posto. U toj su kategoriji među prvih deset tvrtke iz samo tri branše – četiri trgovačka lanca i banke te dva ‘teškaša’.

Kad je riječ o ‘ljudskom faktoru’, 173 tvrtke s Liderove rang-liste u sedam su godina otvorile ukupno 11.537 novih radnih mjesta. To je, kumulativno, rast zaposlenosti od 10 posto u sedam godina. U prosjeku je svaka od tih tvrtki svake godine zaposila 10 novih radnika, što je rast zaposlenosti od 1,4 posto na godinu. Svaka druga uspješna tvrtka smanjila je broj radnika – 89 njih zatvorilo je u sedam godina čak 8763 radna mjesta. Pritisk konkurencije i hvatanje učinkovitosti i veće produktivnosti očito su konačni ciljevi vlasnika. Novo zapošljavanje samo je – nužno zlo.

Čak 30 od 173 srednjoročno najuspješnije tvrtke u većinskom je državnom vlasništvu. Govori li taj podatak o učinkovitosti državnog vlasništva? Analiza pokazuje da je većina od tih 30 ‘državnih dragulja’ monopolist, odnosno osnovana zato da ponajprije radi za državu ili s njom. Pa kad iz te kategorije isključimo i osam Končarovih tvrtki (za koje i sâm premijer tvrdi da su primjer za dobro upravljanje državnim vlasništvom prema modelu ‘država se ne miješa’), od 30 tvrtki s rang-liste pravu tržišnu vjetrometinu preživljavaju samo tri: Croatia osiguranje i Croatia Lloyd te ACI.

Dakle, država je ipak lošija gazdarica od privatnika. To, međutim, ne umanjuje rezultate 30 državnih i lokalnih tvrtki koje su na rang-listi. Primjerice, komunalce i cestare ima svaki grad u Hrvatskoj, a među najbolje probilo se samo njih sedam. I upravo je to pravi dokaz neučinkovitosti većinskoga državnog (i županijskog, odnosno gradskog) vlasništva.

A poduzetnik s početka priče mogao je izbjeći odlazak u predstečaj da mu je poslovanje više ovisilo o tvrtkama iz Liderove ‘draguljarnice’, a manje o kupcima i dobavljačima sa znatno većim izgledima da svoje dubioze počnu ‘čistiti’ u predstečajnom postupku.