Hrvatska je izrazito turistička zemlja, nažalost, toliko izrazito da nam je taj dio nacionalne ekonomije praktički i jedini što vrijedi. Turizam tako Hrvatskoj, činići bi rekli, ni krivoj ni dužnoj, na godinu donosi oko sedam milijardi eura prihoda, uglavnom iz novčanika stranaca iz okolnih zemalja kojima je plavi Jadran najbliže toplije. Komparativne prednosti kao što su biserno i čisto plavo more, lijepe plaže i tri mjeseca sunca dala nam je majka priroda ili dragi Bog, kako kome draže, a da odgovorni hrvatski umovi o tome nisu nešto mnogo mozgali. Uostalom, Beč na godinu, primjerice, zaradi desetak milijardi eura od turizma, što je kudikamo više od sedam milijardi eura koliko uzme cijeli hrvatski turizam (i još se time hvalimo). Zagreb, procjenjuje se, uzme oko pola milijarde eura na godinu od turizma, što je više od polovine prihoda cijeloga kontinentalnog turizma Hrvatske, ali i to je još uvijek deseterostruko manje od Praga ili Budimpešte. Usput rečeno, i Beč i Prag poprilično su podalje od mora, baš kao što su to hrvatski glavni grad i velik dio Lijepa naše. Stoga se samo po sebi nameće pitanje imali li i Hrvatska, bez obzira na svoje more, kontinentalni turizam i u kakvom je stanju? Mogu li se napokon kontinentalna odredišta pretvoriti u destinacije za višednevna putovanja, a ne samo za izlete ili u najboljem slučaju neke vikend-ture?
Oblici turizma koji se razvijaju na kontinentu mogu se razviti i kao potpuno samostalna ponuda: kontinentalna turistička ponuda može se prodavati svih dvanaest mjeseci.
Zbog toga bi kontinentalni turizam (koji prema nekim procjenama čini oko pet posto ukupnog turizma u Hrvata), posebno njegovu sve razvijeniju i popularniju inačicu zvanu ruralni turizam, trebalo razvijati kao poseban turistički proizvod. Turizam na seljačkim gospodarstvima najrazvijeniji je u Istri, u njezinoj unutrašnjosti, kontinentu, ali ipak ‘morskoj’ regiji, koja je desetljećima turistička perijanica. Istrani su tako poslovno prvi shvatili da ‘sunce i plaže’ ne moraju biti jedino što se nudi te da gosti koji odabiru turistička seljačka gospodarstva imaju drugačije poimanje svog odmora. Šansa ruralnog turizma svakako je njegovo povezivanje s lokalnom zajednicom, s kulturnim znamenitostima te enogastronomskom ponudom.
Kada se govori o hrvatskom kontinentalnom turizmu, onda valja ponajprije reći da je on, za razliku od morskog, iznimno ovisan o ekonomskoj snazi domaćih gostiju, smatra turistički stručnjak Miroslav Dragičević, predsjednik Uprave Horwath consultinga. Nažalost, njegova se pozicija posljednjih godina pogoršala zbog pada kupovne moći domaćih gostiju. Od glavnih atrakcija domaćega kontinentalnog turizma imamo glavni grad, koji već godinama bilježi rast posjeta cijele godine, pa čak i ljeti, te Nacionalni park Plitvice, kao isključivo prirodnu danost, i još neke nacionalne parkove, ali kudikamo manje. Ipak, bez obzira na siromaštvo u Hrvatskoj kontinentalni se turizam polako razvija. Njegov će veći rast ovisiti ponajprije o ekonomskom rastu domaćeg tržišta. Stranci takva odredišta neće pohoditi masovno jer u blizini imaju Austriju sa sjajnim skijalištima, u tome joj ne možemo konkurirati. Ali zato imamo Kopački rit ili neke lokalne gradske atrakcije poput varaždinskog Špancirfesta ili Baroknih večeri. Šansa nam je svakako toplički turizam bez obzira na jaku konkurenciju u okružju od Austrije preko Mađarske do Slovenije.
