Velike ljubavi

Godine 1952. Celan se ženi umjetnicom Gisèle de Le-strange, ali i dalje s Ingeborg razmjenjuje pisma.

1. upustila se u turbulentnu i nadasve složenu vezu s drugim važnim muškarcem u svom životu, piscem Maxom Frischom, koja će potrajati do 1962., da bi naposljetku rezultirala nizom uznemirujućih događaja, njezinim pokušajem samoubojstva i boravkom u psihijatrijskoj klinici. S druge strane, traumatizirani Celan svugdje vidi i ‘prepoznaje’ antisemitizam, tamo gdje ga ima i gdje ga nema, zbog čega psihički stradava, od čega trpi i njegov bračni život koji postaje sve turbulentniji: dva pokušaja ubojstva suprige, pokušaj samoubojstva, boravci u različitim psihijatrijskim ustanovama.

Ingeborg se 1958. upustila u turbulentnu vezu s piscem Maxom Frischom, koja će trajati do 1962. godine.

Naposljetku, potkraj 1962. prisilno je hospitaliziran u psihijatrijskoj klinici. Zanimljivo, zbog psihičkih problema i pokušaja samoubojstva u isto je vrijeme hospitalizirana i Ingeborg; kao da su to dvoje ljudi povezani nekim nadnaravnim silama. No, to je i početak kraja ovo dvoje ‘post-holokaustnih Romea i Julije’.

Znamo kako je veza završila. Celan je život skončao tako da se 1970. bacio u Seineu i utopio. Bachmann je pak umrla tri godine poslije. Ni njezin kraj nije bio manje strašan. Posljednjih se godina života navodno borila s ovisnošću, a umrla je tri tjedna nakon požara koji je izazvao neuglašeni opušak cigarete. Ingeborg je izgorjela, poput vještice, heretika spaljenog na lomači povijesti. Celanovo utapanje u proljetnoj bujici Ingeborg će nazvati ‘transportom’, aludirajući na židovske transporte prema logorima uništenja. U romanu ‘Malina’, objavljenom 1971., a prema kojemu je snimljen i film u režiji Werner Schroetera za koji je Elfriede Jelinek napisala scenarij, autorica će uvrstiti dijelove koji čine ‘memorijalni spis nekad ljubljenome’, tkanje citata iz Celanovih pjesama i biografskih znakovitih sjećanja poput ‘crnog kaputa i pjevnog glasa stranca’. Do kraja štiteći Celanovo dostojanstvo, u roman je uvrstila i često navođeni epitaf mrtvoj ljubavi: ‘Moj je život na kraju jer se on prilikom transporta utopio u rijeci. On je bio moj život. Voljela sam ga više od života.’

Njihov je kraj strašan kao i vrijeme u kojem su živjeli, kao i svijet bačen na koljena koji ih je okruživao, jedan je strahoviti hijatus svojim crnim plaštem sve zakrilo. Stoga postaje razumljivim da istančane, osviještene duše toliki teret jednostavno ne mogu predugo nositi a da ga ne plate psihičkim rastrojstvom i napokon tragičnom smrću.

Ništa ne znamo o događajima tijekom mjeseci i godina šutnje između ljubavnika, ali mnogo doznajemo i o ljubavi i o tegobnu vremenu u kojem su živjeli iz dvjestotinjak dokumenata – pisama, dopisnica, Celanove glasovite pjesničke posvete, telegrama i razgovora koje je par razmijenio između proljetne posvete–pjesme u svibnju 1948. i posljednjeg pisma iz jeseni 1967., što također ima simboličnu, rekli bismo, „klimatsku“ potku koja upućuje na početak i kraj godine, početak i kraj ljubavi.