Živjelo vanbračje

B rak je nešto kao fois gras – precijenjen i preskup. Tom se poredom poslužila moja friško razvedena prijateljica koja je iz bračne luke isplovala brzinom amfibijskog jurišnog broda. Kako se prisjeća, zapakirala je ružičastu četkicu za zube (njezin simbol zajedničkog života) i doživjela moment otrežnjenja, obrisala kišu suza koja joj je klizala niz obraze i zarekla se da više nikad, ni pod cijenu života, neće staviti svoj potpis na papir koji ozakonjuje njezinu pripadnost muškarcu. Ljubavi se, naravno, nije odrekla, ali je zato, pri punoj svijesti, odlučila postati jedna od promotorica života bez braka, zagovornica ‘vanbračja’, solerstva i inih varijacija na temu.

Na moje ‘Što je s nama koje još uvijek gajimo nadu u sigurnost bračne luke?’, odgovara jasno i nedvosmisleno: ‘Sigurnost ne postoji, a brak umire zbog očekivanja nadrealnog.’ Ne želite li biti dijelom grube statistike prema kojoj se i u zemlji Hrvata svaki treći brak raspada, a trend ide prema tome da na jedan sklopljeni dođe i jedan razvrgnuti, moja prijateljica će vam savjetovati da samog sebe poštite muke i u miru božjem nastavite živjeti u grijehu.

Iako ovo nije nimalo popularno za reći u vrijeme kada se Ustavom želi zabraniti sklapanje brakova među istopolnim parovima, istina je da je mnogo toga trulog u ‘životu dok nas smrt ne rastavi’. Velika očekivanja, fikcijom nametnuta čarolija bračnog života, jedan je od temeljnih razloga zbog čega toliko broj ljubavnih priča neslavno završava. Pojednostavljeno rečeno, priča o braku može se opisati popularnim ‘marshmallow’ istraživanjem koje se počelo provoditi na Standfordu koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Naime, istraživači su dječici nudili opciju da pojedu sljezov kolačić (marshmallow) odmah ili mogu pričekati i dobiti dva kasnije. Pokazalo se da djeca koja su uspjela odoljeti iskušenju i pričekala trenutak kad će ljubazni istraživač ponuditi nešto bolje, imaju više sreće i uspjeha u životu. Slična priča je, dakle, i s brakom; on postaje to naknadno zadovoljstvo koje dobijete nakon što odolite svim iskušenjima i ‘nabrijete’ se na to da je stupanje u brak prava stvar. Ono, latice ruža po postelji, orgazmični seks, rame za plakanje i par ušiju za slušanje.

Međutim, problem je što, kako kaže moja prijateljica, na koncu dobijete istu stvar s kojom ste startali; isti onaj sljezov kolačić s početka priče. Stephanie Coontz, povjesničarka koja je svoju karijeru posvetila izučavanju upravo obiteljskog i bračnog života modernih obitelji, navodi kako novomilenijski homo sapinesi imaju problem sa ‘sve ili ništa’ pristupom: u braku zahtijevaju odanost, intimnost, altruizam, dok u životu prije braka (ili prije neke ozbiljne veze) ne mare za neke tradicionalne norme; tada nema ono ‘ovo se smije’, a ‘ovo se ne smije’ već pod krilatom ‘svog sam tijela gospodar’ uživaju u slobodi i onome što bi starije generacije prozvale ‘bludom i razvratom’.

Kako je naglasila Coontz, kao i većina povijesnih promjena i ova priča o braku ima svoje pozitivne i negativne strane. Zbog visokih očekivanja brak zaista može postati utočište i mnogo ljepša zajednica negoli je bila u prošlosti. S druge strane, negativna je stvar što se od braka očekuje previše, a od ‘običnih’ veza premalo. Za sretno sidrenje u bračnoj luci valja mudrošću prevati taj paradoks. Šteta je samo što mudrosti danas najmanje ima. Sretno, mladenci! 🌟