Najavu mogućnosti prodaje Molova udjela u Ini potkraj prošlog tjedna, hrvatsko tržište kapitala reagiralo je mlako i blago – gotovo nikako. To samo pokazuje da tržište, zasad, više čeka, a manje djeluje.
U dva dana ovotjednog trgovanja, ponedjeljak i utorak, Inina je dionica pala tek 4,5 posto, na cijenu od 3790 kuna, sa skromnim prometom od 133,5 tisuća kuna. Protrgano je, naime, 35 dionica u svega sedam transakcija, a Zagrebačka burza stavila je Ininu dionicu u segment promatranja. Nije, dakle, čak ni rapidno padala, što bi bio dobar razlog za blokadu trgovine.
Molov istup, vjeruju burzovni stručnjaci, prije svega pokazuje jednu od pregovaračkih taktika te političku dimenziju kojom se želi ojačati pregovaračka moć. Time, smatraju, žele dati do znanja da su spremni na prodaju ako se ne prihvate njihovi uvjeti. Analitičar tržišta kapitala Roman Rinkovec govori da bi razlog za eventualnu obustavu trgovanja bila moguća zainteresiranost neke kompanije za preuzimanje većeg paketa Ininih dionica koja bi bila pretočena u neko pismo namjere, kao u slučaju Plive i islandskog Actavisa, ili barem usmeno izrečena od strane ovlaštenih predstavnika te tvrtke. O tome zasad nema nikakvih saznanja.
Ono što bi, međutim, trebalo hitno obustaviti, to su istupi predstavnika hrvatske vlade, koji i u ovom slučaju zorno prikazuju neslaganje u vezi s ponajvažnijim gospodarskim pitanjima na relaciji SDP – HNS, ali i teško shvatljivu i gotovo depresivnu defenzivnost, pa i nezainteresiranost za ispravljanje grijeha iz prošlosti. Mol je, naime, o prodaji Ininih dionica istupio načelno, gotovo kao i svaki drugi vlasnik neke imovine koja ima određenu cijenu na tržištu. Hrvatski su pak se predstavnici, posebno sveprisutni, ali i bolno nekompetentni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, gotovo natjecali tko će u javnosti više pametovati. To, naravno, ni u kom slučaju ne predstavlja slučajnost, već pravilo koje više nikoga ne bi smjelo iznenaditi – zaključuje Rinkovec.
S obzirom na to da je mogućnost prodaje Molova udjela u Ini stigla već nakon drugog sastanka pregovaračkih timova Ine i Mola, a slično se šuškalo i nakon prvog, jasno je da postoje različiti ciljevi i da će se, kako kažu upućeni, ‘tu još svašta događati’.
Hrvatsko društvo u svojevrsnom je stanju dezorientiranosti. Kad razgovarate s ljudima iz okoline, shvate da većini nedostaje vizija sutrašnjice. Kao da nam je pogled u budućnost zapriječila debela očna mrena. U kojem smjeru krenuti? Što očekivati u bliskoj budućnosti? Osim Božića i Nove godine teško da će vam bilo tko suvislo reći što čekamo i što možemo očekivati. A upravo je zadaća onih koji su se stavili, što svojom voljom, što izborom građana, na čelo organizacija, ustanova, uprava, vlasti i vlada svih razina da ljudima objasne što rade, što planiraju, što smjeraju, što sami poduzimaju ili što očekuju da i drugi poduzmu da se stanje promijeni, da se čini i učini drugačijim od onoga kakvo je sada. Kako znati što mislite ili što radite ako ne komunicirate? Ako ne upućujete ljudima oko sebe jasnu i smislenu poruku?