Milanović se mora izboriti za jedinstvenu vukovarsku kolonu

Trenutak je da Milanović stane na loptu. Ne mora on u kolonu. Tako bi pokazao gestu protiv licemjerja. Ali kao predsjednik Vlade dužan je 18. studenoga pustiti kolonu da mirno prođe.

Kolona sjećanja kao mjesto političke promocije znala je biti osobito iritantna uoči nekih izbora kada bi svi kandidati tako očito dolazili samo da bi ubrali svoje bodove. Zato se pokazao iznimno vrijedan i dugoročno mudar protokol kolone sjećanja, koji ne predviđa bilo kakav politički govor – oni u koloni mogu hodati, ali za njih nema razglasa. Mogu si samo slati poruke, odnijeti vijenac na grob – i to je to.

No postoji i drugi, mnogo veći dio kolone, koji ne čine oni što dolaze u crnim Mercedesima i Audiijima pod pravnjom policijskih rotirki, već kojekako, iz svih dijelova Hrvatske, u kojem su nekadašnji borci, ljudi koji istinski suosjećaju s ratnim stradanjima Vukovarki i Vukovaraca, srednjoškolci i dakako najviše je sadašnjih ili bivših Vukovaraca. I taj dio kolone postaje sve duži kako vrijeme prolazi i kako se vlast odmiče od sjećanja na nikad odgovarajuće adresiran i kažnjen zločin nad Vukovarcima i Vukovarom. U tom se dijelu kolone sve češće mogu vidjeti i strani veleposlanici u Hrvatskoj, koji dolaze po vlastitom pozivu u onaj drugi dio kolone, u koji dolaze ljudi koji su u stanju prepoznati istinsku patnju i suosjećati s njom i kojima zbog pijeteta prema toj patnji ne pada na pamet banalizirati žrtvu uspoređujući primjerice u zločinu Vukovar i Paulin Dvor.

Unatoč sve većim razlikama između prvog i drugog dijela kolone, ipak nikada dosad nije došlo u pitanje jedinstvo te kolone u njenu hodu od bolnice do groblja. Oni iz prvog dijela kolone znaju da su došli zbog sebe, kao što to i svi drugi znaju. Oni iz drugog dijela kolone znaju da tamo nisu došli zbog onih iz prvog dijela kolone. Tako je funkcionirao suživot sve do utorka prijepodne kad je policijskim pendrekom razbijena glava Darka Pajčića dok je pokušavao skinuti čiriličnu, odnosno dvojezičnu ploču sa zgrade Policijske uprave Vukovar.

Osim što su se ozljede kasnije pokazale prilično ozbiljne, saznalo se da je Pajčić bio i jedan od maloljetnih branitelja Vukovara u vrijeme opsade, kasnije jedan od zatočenika logora u Srbiji, za što nitko nikada nije odgovarao, a upravo je prije nekoliko mjeseci srpsko tužiteljstvo za ratne zločine odustalo od kaznenog progona generala Aleksandra Vasiljevića, ratnog šefa Uprave bezbednosti JNA i prvog na listi odgovornih za zločine počinjene u tijelom logorima.

Simbolika je teška. Čini mi se da prvi put dolazi u pitanje jedinstvena kolona sjećanja, ta posljednja simbolična forma suživota između naroda i vlasti u Vukovaru. I mislim da bi Zoran Milanović trebao poduzeti sve da se to ne dogodi. Jer to bi također bila teška simbolika potpunog razmimolaženja vlasti i naroda na mjestu na kojem se, zbog legitimiteta te vlasti, nikada ne bi smjeli razdvojiti.

Vlada Zorana Milanovića proteklih je mjeseci upravo forsirala sukob u vezi s čiriličnim pločama u Vukovaru, pokušavši ga internacionalizirati i time skrenuti pozornost EU s nekih svojih drugih obveza i demokratskih deficit. Unapređujući prava srpske manjine ‘pendrek-zaštitom’, umjetno se umiješala u hrvatsko-srpske odnose u Vukovaru, o kojima više-manje pojma nemaju. Nastojali su isprovocirati nasilnu reakciju Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i tako prebaciti odgovornost za sukob. Bez uspjeha. Prvo nasilje s posljedicama ipak je prouzročio policijski pendrek. Trenutak je da Zoran Milanović stane na loptu. Ne mora on u kolonu. Time bi čak pokazao gestu protiv licemjerja, kojeg je u prvom dijelu kolone previše. Ali kao predsjednik Vlade dužan je 18. studenoga pustiti kolonu da mirno prođe.