PR-u treba krizni PR

Otkako je virtualnog svijeta, Googlea kao vodećeg pretraživača te paralelnih stvarnosti, u narodu se uvriježila praksa – ako te nema na netu, ne postoji. Ma koliko to površno zvučalo, i sama ponekad posebnim za ukucavanjem ključnih riječi u Google te na osnovi broja izbačenih rezultata valoriziram nečiju važnost, aktualnost ili težinu problema. Ponavljam, riječ je o inicijalnom testu, uvertiri za daljnje kopanje, analizu ili što god je tog trenutka na dnevnom redu.

I tako ja, baš prilikom pripreme tema za prilog koji držite u rukama, ukucam na ‘ingleškom’: ‘reputacijska kriza PR industrije’. Sve mogući Google generirao je zaista skroman broj rezultata, što me metodama iz srednjoškolskog udžbenika Gaje Petrovića dovelo do zaključka: u zemljama engleskoga govornog područja krize PR-a nema ili barem nema u tolikoj mjeri. Izgleda da smo, nažalost, nekoliko koraka, godina (ili desetljeća?) iza zapadnih zemalja. I dok je kod njih, posebno u ozbiljnim korporacijama, uloga odnosa s javnošću tretirana kao savjetodavna, bliska upravi, kod je nas priča posve drugačija. PR-ovci su muljatori, spin doktori, prodavači magle… No nije to samo moj dojam. Domaći stručnjaci za odnose s javnošću priznaju kako baš sad u jeku ekonomskih krize, kada bi njihova uloga trebala biti uvažavana i cijenjena, oni moraju dokazivati svrhu svog postojanja, govoriti za brinutom menadžmentu ‘da, ja ti mogu riješiti problem i ne, to ti nije bacanje novca’.

Vlada se, uz nemoralne predstavnike struke (oni upleteni u hobotnicu mita i korupcije) izdvaja kao jedan od glavnih negativaca u priči o neshvaćenim PR-ovcima jer ih je praktički i službeno proglasila nepotrebnim. No dodala bih i da PR-ovci dijelom pridonose stigmatizaciji čitave industrije. Recimo, iskustva novinara članaka koji su objavljeni u ovom prilogu govore da mnogi predstavnici industrije ne vole pričati o konkretnim rezultatima, analizirati studije slučaja, isticati svoje dobre rezultate i lošu praksu. Jasno, prozivanje kolega nije etično, ali je izdvajanje dobrih i loših po teza kompanija poželjno i to pogotovo u kontekstu odgovora na pitanje ‘koliko se ulaganje u PR isplati’. Ako već ne novinarima, strukovne udruge trebale bi makar interno prestati govoriti o krizi i njenim posljedicama, prozivati medije ili Vladu, nizati već poznate fraze i školske definicije. Krizni PR nužno je potreban i PR-ovcima jer će politikom ‘ne talasaj’ samo dublje urošiti u reputacijsku krizu.