Hrvatsima zaljubljenima u vlastite autoceste trebalo je predložiti da upišu narodni zajam na 30 godina i tako ostanu svoji na svome.
Vlada – monetizacija. I na tome stala. I otada monetizaciju s hrvatskog na hrvatski prevode građanima cestarski sindikalci, politički oponenti, analitičari opće prakse i tko sve ne. Svi osim onih koji su to trebali učiniti na početku priče. Da je narodu jednostavno rečeno da novca nema i da ga neće biti te da je jedan od izlaza dati ceste u najam nekomu tko će se njima koristiti s jeftinijim kapitalom, već bi se drugačije govorilo. Ili da je, kad već narod u anketama ne želi tu proskribiranu monetizaciju, Hrvatima zaljubljenima u vlastite autoceste ponuđeno da upišu narodni zajam na 30 godina i tako ostanu svoji na svome. Jer, za zajam novca ima. Gotovo je 200 milijardi kuna štednje pohranjeno u bankama za jedan do tri posto godišnjih kamata. Tridesetak milijardi uloženih uza šest posto kamata (koliko plaćamo japanskim financijerima) bilo bi lijep posao. Naime, i za zajam i za obveznice jamči država!
