Galvaniziranje javnosti

Ako se u Ministarstvu gospodarstva u sljedećih deset dana ne ‘porodi’ prijedlog industrijske strategije, više neće biti razloga ne sumnjati u to da je riječ o namjernom odugovlačenju prevažnog dokumenta.

Nemam iluzija da će hrvatska industrijska strategija biti genijalan dokument koji će sâm po sebi reindustrijalizirati zemlju. Ili bar zaustaviti urušavanje preostale industrijske proizvodnje. Njegovo pojavljivanje, rasprave koje će neizbježno biti žestoke jer je najavljeni kako će se država odrediti koje će joj grane biti ‘jednake’ od drugih, posljednja su prilika da se javnost, kao što bi rekao Ćiro Blažević, galvanizira na toj prevažnoj temi koju politika i javnost ignoriraju.

Ako se već ignoriraju domaći zagovornici reindustrijalizacije zemlje, hajdemo u skladu s prevladavajućim podaničkim mentalitetom bar prihvatiti da se u Europskoj uniji ide u reindustrijalizaciju. Dugogodišnja mantra da je rješenje u uslugama, a ne u materijalnoj proizvodnji, pokazala se pričom za naivne i lijene nacije. Nijemci je nikad nisu ‘popuštili’ i evo ih danas u najboljoj ekonomskoj formi od svih europskih zemalja. A i šire.

Dakle, od Vrdoljaka se očekuje prijedlog odluke kojih to pet-šest proizvodnji ima potencijala da sljedećih dvadesetak godina nosi hrvatski razvoj. Jer industrija u BDP-u zemlje sudjeluje sa 17,7 posto, što je premalo da svojom dodanom vrijednošću nosi javni sektor, koji ima samo neznatno manji udio u BDP-u.

Odabir najvažnijih grana bit će predmet i političkih prepucavanja, ali najvažnije je da bude poticaj i neodabranim proizvodnjama da silom argumenta pokušaju izboriti privilegirani status.

Da će biti uzbudljivo, može se vidjeti i na primjeru prijedloga koji je nedavno u časopisu Perspektive (izdanje Zagrebačke inicijative) iznio dr. sc. Ivan Dogan. On se zauzima za sedam strateških industrija: logistiku, energiju iz obnovljivih izvora, vodu, turizam, poljoprivredu i šumarstvo, malo i srednje poduzetništvo te obrtništvo. Naravno da je odmah uočljivo da većina spomenutoga nije industrija u užem smislu riječi, ali bar je postavljen temelj za raspravu.

Priželjkujući da prijedlog industrijske strategije napokon bude ponuđen javnosti, treba se nadati da će se, makar i daleko od službene javnosti, postići i drugi dogovori o industriji i odnosu prema njoj.

Neka primjer za postavljanje sustava vrijednosti bude vodstvo državnog poduzeća Narodne novine koje je u natječaju za nabavu softvera stavilo uvjet da ponuđač već mora imati provedeno bar pet sličnih projekata. Tako je eliminirao sve iz domaće ICT industrije. Da u ovoj zemlji postoji konsenzus o čuvanju domaće industrije, zbog takve gluposti trebala bi biti smijenjena cijela uprava. Recimo da vodstvo Narodnih novina spomenuti uvjet nije postavilo zato što već ima partnera u inozemstvu koji je pokazao ‘prijateljske’ sklonosti, nego iz sigurnosti da će dobiti kvalitetno rješenje. Vlasnica, u ovom slučaju država, odavno je morala postaviti nepisano pravilo da se domaćim ponuđiteljima, kad se već ne mogu protežirati, ne smije otežavati javljanje na natječaje. Sve pametne države to rade. Glupe i(li) korumpirane ne.

Slično je s inicijativom domaćih proizvođača namještaja da se uvedu stroži propisi u kontroli uvoza stranog namještaja. Potez koji ne primjenjuje malo koja državotvorna zemlja. Naravno, odmah su se s protuprijedlogom javili uvoznici stranog namještaja. Svjesna država koja ima pisanu i nepisanu industrijsku strategiju istog bi trenutka stala na stranu domaćih proizvođača.

Industrijska strategija, naravno, ima smisla ako se potiču proizvodnje koje pretežno završavaju u izvozu, ali o toj se temi u ovoj rubrici ionako stalno piše. Zanimljivo, industrijsku strategiju od Hrvatske je tražila Europska komisija. Ali nitko ne prijeti Vladi zato što su rokovi probijeni. Nisu bedasti! Dok hrvatska pušta svoju industriju da umire, strane tvrtke imaju kamo plasirati svoje industrijske proizvode.