U Bukureštu, gdje su se ovoga tjedna kineski premijer i 300 poslovnih ljudi i ministara moćne Kine sastali s predstavnicima 16 zemalja Srednje i Istočne Europe, bila je i hrvatska delegacija – i ostala praznih ruku. Premijer Zoran Milanović izjavio je da to nije tržnica i da se ondje ne sklapaju poslovi. Što su poslovnjaci onda ondje tražili?
Kao i uvijek, kineski je premijer sa sobom poveo poveću pratnju sastavljenu od poslovnih kineskih ljudi i ministara zainteresiranih veću zalihi novca uložiti negdje gdje će proizvesti još više novca. Njih oko 300 moglo je birati s bogatoga švedskog stola čak 16 zemalja spomenute regije, među kojima se naša i Hrvatska predstavljena premijerom Zoranom Milanovićem, potpredsjednicom Vesnom Pusić i ministrom pomorstva, prometa i veza Sinijom Hajdašem Dončićem. Popis aspiranata uključivao je tako Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Hrvatsku, Češku, Estoniju, Latviju, Litvu, Makedoniju, Crnu Goru, Poljsku, Srbiju, Slovačku, Sloveniju i Mađarsku, a područja interesa ticala su se energetike, poljoprivrede, turizma, infrastrukture i financija. Uglavnom, za svakog ponešto.
‘Brak’ svih tih ekonomija s kineskom prirodnim se nudi jer Europoljani trebaju kapital i modernizaciju, upravo ono što Kinezi mogu ponuditi. Ove, pak, zanima prije svega nesmetan i kvalitetan ulaz na kompletno europsko tržište, što u transportnom, što u logističkom smislu, a istočna vrata nameću se kako geografski, tako i ekonomski.
Srbi i Mađari su primjerice vrlo brzo već prvog dana dogovorili gradnju željezničke pruge između dviju zemalja koju će sufinancirati Kina, što je ujedno i jasna poruka koji logističko-transportni pravci zanimaju Kineze. Slijedom toga, sveži premijer koji je vođenje druge najveće ekonomije svijeta preuzeo u ožujku ove godine, dogovorio je i sa svojim rumunjskim kolegom Victorom Pontom gradnju brze željeznicu u toj zemlji, a surađivati će s Rumunjima i na nuklearnj energiji. Hrvatska je, pak, na spomenutom susretu sudjelovala kao zemlja sa začelja kolone, s jednom od najgorih trgovinskih bilanci. Vješti i vižljasti hrvatski poduzetnici na najaktivnije tržište na svijetu izvezli su prošle godine zanemarivih 50 milijuna dolara robe i usluga, iako je riječ o tržištu s još uvijek ogromnim potencijalom i neutaživom gladi za svim profilima dobara. S druge strane, Kinezi mogu biti vrlo zadovoljni, u malu i relativno nemoćnu ekonomiju uspjeli su natrpati 1,45 milijardi dolara izvoza. Riječ je mahom o hrvatskom izvozu sirovina u Kinu i uvozu visokotehnoloških proizvoda iz Kine, prema čemu se Hrvatska sjajno uklapa u sliku kolonijice koja sa svojih nekoliko sirovinskih blaga opskrbljuje svjetskog diva.
I dok Hrvatska nosi uvijek isti, općenit prospekt mogućih ulaganja uz pomalo čudnu fuznotu o nužnosti poštovanja europske procedure javnih natječaja, istočni susjedi ostvaruju daleko konkretnije rezultate. Srbija nije članica EU i ne mora paziti na strogije procedure javnog natječaja pa je ostvarila i najveću korist od tih sastanaka. Iz prošlogodišnjeg naguravanja ispred kineskih šefova izasla je s pet milijuna dolara nepovratne pomoći i titulom najvažnijeg strateškog partnera u regiji, a ove je prvog dana potpisala spomenuti sporazum o modernizaciji pruge Beograd – Budimpešta. Osim toga u procesu realizacije su već gradnja dijela autoceste između Srbije i Crne Gore, mosta preko Dunava u Beogradu i druga faza termoelektrane Kostolac. Srbi su demonstrirali i što znači biti proaktivni, pa su predložili osnivanje Asocijacije za infrastrukturu regionalnoga karaktera koja bi služila promicanju odnosa svih zemalja regije i Kine i kandidirali se za domaćinstvo sastanka sljedeće godine. Već poznatom ‘vječnom’ popisu investicija Hrvatska je ovaj put dodala i novi problem kojeg bi se rado riješila, nacionalnog avioprivezovnika Croatia Airlinesa. Zazubice za istočnim kapitalom narasle su nakon što je saudijski Etihad kupio 49 posto udjela u srpskom JAT-u, preimenovao ga u Air Serbia i odmah naručio deset Airbusova A320 vrijednih milijardu dolara.
