Armenija NAJLJEPSA NESRETNA ZEMLJA NA SVIJETU

U životu sam mnogo putovao i upoznao brojne kulture pa možda baš zato nisam očekivao da će me ta malena zakavkaska zemlja razoružati gotovo na prvi pogled. Već u prvih nekoliko dana boravka u Armeniji nametnula mi se misao da se nalazim u jednoj od najnesretnijih, no ujedno najljepših zemalja na svijetu. Nesretna je iz brojnih razloga, ne samo zbog potpuno opustošena gospodarstva, a prvi element nacionalne nesreće vidljiv je već po samom izlasku iz hotela u glavnom gradu Erevanu. Obzorom grada, naime, dominira planina Ararat, nacionalni simbol ove zemlje, čiji se vrh (visok 5165 metara) i ljeti bijeli od snijega, no koja je sad već 98 godina dio turskog državnog teritorija. Štoviše, Ararat se vidi gotovo iz većeg dijela Armenije i glavni je motiv na svim suvenirima. Iako posljednjih godina, na inzistiranje turskih poduzetnika, vlade dviju zemalja nastoje donekle izgledati nesporazume, pokolj više od milijun Armenaca, koji je izvršila turska vojska 1915. godine, te tursko nepriznavanje toga genocida, još uvijek je nepremostiva prepreka za normalizaciju odnosa. Narušeni su i armenski odnosi s Azerbajdžanom, još od sukoba koji se posebno snažno razbuktao nakon raspada SSSR–a, a riječ je o sukobima oko Gorskog Karabaha, no imaju otvorene granice s Gruzijom i Iranom. Tragovi siromaštva vidljivi su na svakom koraku, ali isto tako i tragovi tisućljetne državnosti, još od starog vijeka (već u 6. stoljeću pr. Kr. počinje funkcionirati samostalno).

Na cestama, prilično urednima, uglavnom se mogu vidjeti ‘zaporošci’ i ‘tade’, te jeepovi bogatijih stanovnika. Moglo bi se pomisliti da je riječ o zemlji prema kojoj se SSSR ponašao mačehinski, što nije neistina, jali najveću su tragediju doživjeli od domaćih ‘demokratski’ izabranih političkih oligarhija. Armenija se, naime, prva odvojila od SSSR–a, no lopovska klaka koja je vodila zemlju u razdoblju od 1990. do 1998. doslovce ju je dovela do gladi. Naša voditeljica putovanja, porijeklom iz ugledne obitelji inženjera i intelektualaca, pričala nam je da je njezina obitelj u tom razdoblju ostala bez cijele velike privatne biblioteke. Usljed oštrih zima koje se spuštaju do -20 stupnjeva i nedostatka ogrjeva, popalili su više tisuća knjiga. Zanimljivo je da su u to doba uveli numeriranje svakog stabla u Erevanu kako bi ih zaštitili od sječe.

Erevan je grad velik otprilike kao Zagreb, najveći je u zemlji i njezin glavni grad od 1918. godine. Osnovan je 782. godine pr. Kr. na rijeci Hrazdanu, što već jasno ukazuje na doista bogatu povijest. Uostalom, takva je povijest cijele zemlje kojom su prolazili trgovački putovi između Istoka i Zapada, te koja je prva, čak 12 godina prije Rima, točnije 301. godine, kršćanstvo proglasila službenom državnom religijom. No, Armenci, njih 93 posto, pripadaju Armenijskoj apostolskoj crkvi, koja je neovisna crkva unutar kršćanstva, premda se u brojnim sačuvanim crkvama diljem zemlje mogu vidjeti mnoge dodirne točke s pravoslavljem. S druge strane njihovi križevi imaju bogatu arapsku ornamentiku, što je vjerojatno bio ustupak radi mira s arapskim susjedima i putnicima. Ono što je nesumnjivo autentično, posebice za jednu kršćansku crkvu, jest da se do danas sačuvao običaj prinošenja žrtvenih životinja. Uskrs pak slave kada i katolici, a Božić kada i pravoslavci.