Home / Lifestyle i trend / IGRA JE TEMELJ SVAKE KREATIVNOSTI

IGRA JE TEMELJ SVAKE KREATIVNOSTI

Igra je temelj svake kreativnosti, uvjerenja je Marina Viculin, kustosica i ravnateljica zagrebačke Galerije Klovićevi dvori, koja ima tu sreću da se većim dijelom svoga posla doista može kreativno igrati. Dobrim dijelom njezin je životni put vrlo logičan nastavak tema i stila koje je kao djevojčica otkrila i razvijala, jer kaže: “Najviše sam se voljela igrati izmišljenih priča. Prostor igre bilo mi je izmišljeno kazalište. S prijateljicama bih osmišljavala priče, od kuće smo dovlačile raznu odjeću za kostimiranje i zapravo se učile funkcionirati u složenoj situaciji, gdje svatko ima neku ideju koju želi nametnuti.” Upravo tako, odnosno kako sama kaže, kao katalizator i diskretan motivator, nastoji djelovati i na svome poslu ravnateljice. No, za razliku od nje koja je bila orijentirana na igre u grupi, njezin danas već 22-godišnji sin Martin najviše se volio igrati sam, potpuno zaokupljen Lego kockicama. “Veći dio djetinjstva stoga nisam imala dilemu; kupovali smo svake godine sve veće i veće Lego kutije. Bilo ga je zanimljivo gledati kako konstruira i slaže, te kako ne gubi fokus nego, i kada mu ne ide, nastoji pronaći odgoj varajuće rješenje. Danas se još uvijek igra, ali na računalu, povezan s prijateljima preko chata, skypa ili mobitela, što ga nesumnjivo čini prilagođenim na današnji stil života. Što više, ta mu kreativna znanja sigurno neće biti na odmet na Akademiji dramske umjetnosti, na snimateljskom smjeru,” dodaje. Marina Viculin i u svojoj obitelji nastavila je tradiciju proslavljanja Božića i skrivanja darova prije nego dođu pod bor, jer kaže: “Divno je kako većina klinaca želi vjerovati u čudesno pojavljivanje darova, čak i kada već ozbiljno sumnjaju u to tko ih kupuje.”

Tatjana Korceba-Huić, koja zajedno sa suprugom vodi tvrtku Briefing e-servisi, primjećuje velike razlike u igrama i omiljenim igračkama koje su kao djecu zaokupljale nju i njezine vršnjake, te današnjih klinaca. Tatjana je majka dvoje djece, 17-godišnje Gale i 16-godišnjeg Janka, no kada je o blagdanima riječ, uvijek više pažnje posvećuje atmosferi i okupljanju, kičenju bora, dobroj hrani, mirisnim kolačićima. “I u mojem djetinjstvu Božić su ponajviše predstavljale male titrave svjećice, mirisi iz mamine kuhinje, kuća aromatizirana vanilijom… Riječ je o blagdanu koji mi se upisao u sjećanje svih čula, pa sam to nastojala prenijeti dalje. Vjerujem da je šteta sve svesti na otvaranje darova,” kaže. Kao djevojčica najradije je bila sama, uz svoje omiljene knjige, i svi koji su je znali najradije su joj davali nove zanimljive priče koje bi je bez problema odvele u najdalje i najmaštovitije krajeve. Najdražu, ‘Malog princa’ Antoinea de Saint-Exuperyja, čuva i danas. “Za razliku od mene koja sam bila introvertirana, moja Gala oduvijek je bila izrazito socijalno orijentirana. Iako je relativno samozatajna, dakle nije dominantan član grupe, vidim da iz te svoje pozicije uspijeva ostvariti svoje nakane. Ona je član grupe koja se brine za dobre međusobne odnose. Janko je pak zaokupljen računalom i igricama i jako se fokusira na ono što radi. Uvijek smo znali, još dok je bio mali, da ne možemo promašiti ako mu kupimo model aviona za slaganje. Jednom se sedam sati nije digao od stola dok ga nije sastavio. Gali su pak najmlađe bile Barbie lutke, a prije njih jedna lutkica na baterije koja plače i piški,” kaže i napominje kako kao roditelj ipak nastoji da darovi koje im odabire zadovolje i neke praktične potrebe. Osim toga, uvijek su nastojali ponešto odgoditi dječje želje, kako bi oni dva puta promislili, pa jače inzistirali, ali uz dobre argumente, ili pak odustali. Uvjerena je, naime, da nam je svima draže ono do čega nismo došli prelako, što smo neko vrijeme iščekivali i priželjivali.

Ja sam imala predinov djetinjstvo na selu u Hercegovini. Rasla sam sa sestrom, obožavale smo svoje lutkice, ali zapravo smo najviše bile izvan kuće, s velikim ‘čoporom’ djece, a igralište nam je bilo cijelo selo i širi kraj. Činjenica je da sam se tada naučila funkcionirati s ljudima i u grupama, kaže 32-godišnja voditeljica neprehrane tvrtke Dinova-Diona, majka 6-godišnje Katje i 19-mjesečne Mile. “Nikad nisam bila u situaciji da kažem ‘dosadno mi je’, što danas često čujem od mnoge djece. Srećom, moja Katja doista uvijek nešto pronađe za zabavu. Igra se svojim Barbie lutkama ili angažira bake da s njom kroje i odlaze krojaču naručiti odjeću za lutkice, ali ipak najviše voli kada nešto izrađujemo. Već me pitala hoćemo li kao lani, za obitelj u Hercegovini, gdje uvijek slavimo Božić, izrađivati andele od tjestenine. Satima je u stanju lijepiti tijesto, ukrasne trakice, rezati papir za ukrašavanje. Malena Mila još je uvijek u fazi kada je sve sestrino najzanimljivije. Ipak, ima jednu umjetnički izrađenu krpenu lutku, zove se Lutka Rosa i od nje se Mila ne rastaje,” kaže. Ivana voli darivanje i element iznenađenja, a najviše veselja, prisjeća se, izazvala je knjiga Tvornice snova ‘Planet patuljaka’, koji je na njezin savjet kupila baka. “Vidjela sam to na internetu. To je lijepa priča domaćih autora, a koju možete personalizirati. Zavladalo je nevjerojatno veselje kada se skinuo ukrasni papir, a s tvrdih korica knjige sjajno se naslov ‘Katja Zelenika na Planetu patuljaka’. Danima mi je dolazila i pokazivala ‘Vidi mama, djevojčica Katja u knjizi isto ima seku Milu, živi u Španskom… baš kao ja.’ Ona voli čitati, pisati, veseli se školici i, prema onome što sada vidim, mislim da s time neće biti problema. A za Milu vjerujem da će biti pomalo dečkasta, jer voli sve fizičke aktivnosti, pentranje, trčanje, nadmetanje, pa se suprug veseli da će u Mili imati partnera za sportove,” kaže Ivana Zelenika i kroz smijeh priznaje da joj se ponekad u radnom okruženju nemetne pomisao da se netko nedovoljno igrao u djetinjstvu ili da od igre nikad nije odustao.

I ako se s 42 godine nimalo ne osjeća starom, glavna izvršna direktorica tvrtke KTC iz Križevaca i članica Upravnog odbora priznaje da je zapravo šokirana koliko se u relativno malo vremena, najviše tri desetljeća, promijenilo dječje igranje i odabir igračaka. Ona je majka dvoje djece; sina Ivana (15), te kćeri Magdalene (7). “Moja omiljena igračka bila je jedna lutka, zvala se Anita, koju sam prematala, oblačila, svlačila, radila joj rupice u ustima da je mogu nahaniti, ali zapravo sam najveći dio djetinjstva provela tumarajući sa svojim vršnjacima po kraju. Znali smo po cijele dane biti vani i vraćati se kući samo na ručak, stoga mi je teško shvatiti da uopće izgovaram rečenicu ‘Ivane, idi van’ ili ‘Razgovarajte uživo, ne samo preko chata ili mobitela’. No, on je oduvijek i bio tip djeteta koje se voli utopiti u knjigama, danas računalnim igrama ili društvenim mrežama,” kaže Daliborka Kranjčić, dodajući kako je kći Magdalena izrazito socijalno orijentirana i da voli aktivnosti koje može raditi s drugima. Trenutno je u ‘umjetničkoj’ fazi pa uživa u oblikovanju plastelina, sastavljanju ukrasa od kamenčića, trešćica i ukrasnih traka. Kada danas odvrti film unazad, Daliborka kaže kako stvarno može povući paralelu svog današnjeg stila rukovođenja ljudima i procesima, i pozicije koju je u djetinjstvu izborila u društvu, dok su se igrali Indijanaca po dvorištima i ulicama. “Već sam rano otkrila da imam sposobnost balansirati između raznih energija i želja, preusmjeriti neka kretanja u optimalnom smjeru, a bez otvorenog nametanja. Doista, tako i danas funkcioniram,” kaže. Dodaje kako je cijela obitelj već pomalo u blagdanskim pripremama. No, naglasak je na zajedništvu, mirisima, okusima, mnogo manje na darovima, jer kaže: “Stvarno je Božji dar kada ti netko omogući da se igraš i da potom igranje isprepleteš kroz ostatak života. Tužno je što to učenje života kroz veselje nije iskustvo svakog djeteta.”