Armenija je danas ekološka zemlja stoga što su, od odvajanja od SSSR-a, bili presiro-mašni čak i za nabavku pesticida zašto su mnoge vikendice uz jezera napola u vodi. Naime, o razmjerima nekadašnje industrije govori i podatak da su zbog potreba kemijskih postrojenja za sedam metara snizili razinu jezera, koja se danas, kada najviše ovise o poljoprivredi i stočarstvu, opet vraća na prijašnju razinu.
Dan kasnije razgledali smo kompleks Haghpat, građen od 10. do 13. stoljeća, remek-djelo vjerske arhitekture i važno obrazovno središte srednjega vijeka, također na listi UNESCO-a. Ovo je mjesto blizu Gruzijske, koju smo upoznali sljedećih dana. Kada danas uspoređujem ove dvije planinske zemlje, preko kojih su se lomila sva kopija istočnih i zapadnih pokušaja dominacije nad ostatkom svijeta, ne mogu ne primijetiti da mi je Armenija na neki iracionalan način draža. Gruzijska su vina daleko bolja, ali kroz koju godinu čini mi se da će sazrjeti i armenska enologija.
Hrana u Armeniji, temeljena na kebabi-ma, čevapima i mnoštvu povrća doista je ukusna i ekološki čista jer već više od 20 godina nisu imali čak ni za umjetna gnojiva ili GMO sjeme. No, velika glad i tu je ostavila traga, pa su armenske porcije za naše prilike vrlo malene. No, ljubaznost i otvorenost stanovništva doista nadoknađuje sve što biste možda proglasili nedostatcima ili manama.
