Razine preko načina na koje se povijest prema njemu određuje i kako pojedinci kontroliraju njegovu biografiju. Autor ne opisuje ratna zbivanja, nego njegove posljedice, promjene koje su uslijedile u životu ljudi, opsjednut je nesavršenošću pamćenja, njegovom fragmentarnošću. Sjećanje i manjkavost pamćenja velike su teme ove knjige.
Drugi nivo je proces kanonizacije autora, njegovu nerijetko nezasluženo dizanje u zvijezde. ‘Dijete stranca’ može se čitati i kao kronika gay-života i procesa koji su ga pratili u 20. stoljeću. O spolnosti autor piše bez eufemizama, s dosad nepoznatom otvorenošću, ne krijući i humorističku dimenziju prakse ljubavnika. Likovi nisu savršeni, nerijetko su i odbojni, ali upravo to je potvrda želje pisca da opisuje ljude kakvi jesu, sa svim svojim savršenostima i nesavršenostima. Opisujući drugačiju spolnu praksu, autor se u romanima nikad nije sustezao. O tome što pisca čuva od toga da dospije u konkurenciju za nagradu za loš opis seksa Hollinghurst kaže: „Kad sam pisao prvi roman, u kojem je seks jako zastupljen, pisao sam o mladom čovjeku koji praktički živi kroz seksualne odnose. Samim time, seks je morao biti jako zastupljen i o njemu sam pisao s istom pomnošću kojom pišem o drugim aspektima života. Priča je ta koja određuje koliko će seksa biti u knjizi. Tajna je, ako to tako nazivamo, da pokušate biti precizni, da se ne služite eufemizmima. Česta su greška, primjerice u tzv. gay-literaturi, opisi seksualnih odnosa kao čudesnih, atletskih izvedbi. Seks se rijetko može svesti na opis performansi, on sa sobom nosi puno različitih emocija, recimo – humor koji je pogrešno ignorirati. Dakle, ako pisac na nešto treba paziti kad piše o seksu, treba paziti na to da se ljudi ne smiju na krivim mjestima.“