Međusobne optužbe Vlade i Mola sve su glasnije i kompromisno rješenje sve je dalje. Vlada se previše oslanja na očekivanje pravomoćnosti presude Sanaderu. Za to vrijeme Mol priprema izlaznu strategiju za zaštitu svojih investicija.
Činjenica je da se neki Molovi potezi mogu protumačiti kao priprema za izlaznu strategiju i da se od početka pregovora o budućnosti Ine između dva najveća dionica – hrvatske vlade (44,84 posto) i mađarskog Mola (49,08 posto) – odnos čini sve lošijim. Međusobno se godinama optužuju za neispunjene ugovorne obveze, a kompromisno rješenje sve je dalje. Dok Mol udara, Vlada kao da se previše oslanja na očekivanje pravomoćnosti presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu zbog primanja mita od pet milijuna dolara kojim su Molu dana upravljačka prava. No ona stoji na klimavim nogama – dva nevjerodostojna svjedoka i nijedan materijalni dokaz, pa u pravnim krugovima vjeruju da bi mogla potpuno propasti. S obzirom na to da u Mađarskoj izvršna vlast ima jak utjecaj na sudstvo, moguće je da se Mađari boje da bi i u Hrvatskoj politika mogla stvoriti pritisak na sud i pravomoćno osuditi Sanadera.
Molu je to i više nego dovoljno za poduzimanje određenih koraka, pripremu izlazne strategije i zaštitu svojih investicija. Pokazuje inicijativu na više fronti. U tom se kontekstu može gledati i zahtjev za arbitražu, spekulacije o prodaji nekom trećem i privatna tužba protiv Molova čelnika Zsoltu Hernádijá, koja bi navodno mogla stvoriti presedan i pokaže li se nevinim poštedila ga suđenja u Mađarskoj jer mu se ne bi moglo suditi prema istoj optužbi. Iskrevana ili ne, pojašnjava se u zgodnom trenutku i može se gledati kao ‘brisanje tragova’. Čini se da Mol Hrvatsku ‘drži u šaci’. Jedina prednost hrvatske vlade je to što je vlada. Ona može raznim instrumentima zagorčiti život investitora. No u aktualnom slučaju Ina – Mol, koji je više pravno pitanje, baš i nema mnogo manevarskog prostora. Profesor Mihajlo Dika u intervjuu u Informatoru govorio je da ne bi bilo nikakvih zapreka tražiti utvrđivanje ništetnosti ugovora te da ona ne bi ovisila o pravomoćnosti presude protiv Sanadera. Ugovor je ništetan, pojašnjava, ako je protivan ustavu, moralu društva ili zakonu. No prošlagovanje ništetnosti ugovora, smatraju pojedini pravni stručnjaci, može se dogoditi samo ako je ugovor protivan zakonu, a to je teško dozvoljeno bez pravne presude.
Osim što su Molovi formirali tim jakih stručnjaka te se mnogo manje počeli pripremati, imaju ugovore koje su, govore upućeni, ‘kreirali’ mađarski konzultanti i pravnici i koliko god ti dokumenti bili obojeni korupcijom i dalje imaju pravnu težinu. Poznato je da postoji vječno prepucavanje na dvije relacije: vi (hrvatska država) niste preuzeli plinski biznis, a vi (Mol) niste ulagali u rafinerije, istraživanje… No navodno ulagačke obveze Mola ne stoje izričito ni u jednom ugovoru. Prema Dioničarskom ugovoru iz 2003., rafinerije u Rijeci i Sisku razvijane su u skladu s Poslovnim planom. A od privatizacije Ine sve su poslovne planove odobrio Nadzorni odbor konsenzusom. U Molu naglašavaju da je Ina pet puta više ulagala u rafinerije otkako je Mol ušao u tvrtku, da je od 2003. uloženo više od osam milijardi kuna… Pojedinci pak odmahavaju na to, naglašavajući da nijedna kuna nije došla od Mola, već iz Ine.
S druge strane, Glavnim ugovorom o plinskom biznisu i Prvim dodatkom Glavnom ugovoru o plinskom biznisu iz 2009, između ostalog, jasno je određena obveza vlade – ona je morala preuzeti 100 posto udjela u Prirodnom plinu do 1. prosinca 2010. To nije učinila pa je izgubila i pravo prvokupa i pravo da bez njene suglasnosti Mol ne može prenijeti dionice koje drži. Postoji mogućnost traženja privremene mjere zabrane raspolaganja dionicama, što bi otežalo ulazak trećega kupca, koji u tom slučaju ne bi mogao tvrditi da nije znao za koruptivne radnje, ali takve bi se mjere trebale donositi brzo i efikasno, a ne gotovo u isto vrijeme kad i presuda, što je u Hrvatskoj češći slučaj pa se i to ispostavlja besmisleno. Jesu li ‘naši’ razmišljali o tim i sličnim mjerama (ili ih probali poduzeti), odgovor očekivano nismo dobili. Sve je to, dakle, Molu otvorilo nekoliko vrata. Prvo, da naplati štetu nastalu zbog neispunjene obveze preuzimanja plinskog biznisa. Procijenili su da ona iznosi i više od dvije milijarde kuna. Kako zakonski međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora zastarjevaju za tri godine, Mol je zastaru spriječio zahtjevom za arbitražom potkraj studenoga. I odlučio se za Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu, pozivajući se na Ugovor o energetskoj povelji, a ne za UNICITRAL (Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo), kako je to dogovoreno Glavnim ugovorom o plinskom poslovanju. Postavlja se pitanje nadležnosti, ali u Molu nisu htjeli komentirati ‘procese u tijeku’. Može se pretpostaviti da su procijenili da im je vjerojatnost prolaznosti spora na arbitražnom tijelu u Washingtonu, koje je, navodno, više naklonjeno investitorima, veća. Nadležnost ICSID-a može se temeljiti i međunarodnim aktima, potvrđuju u Stalnom arbitražnom sudu pri HKG, odnosno Ugovoru između Hrvatske i Mađarske o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja iz 2002. u kojem stoji da, ako se stranke ne dogovore u roku od šest mjeseci, ulagatelj ima pravo podnijeti slučaj na rješavanje ICSID-u.
