Neokonzervativni pokret mobilizacijskim potencijalom plaši i vlast i oporbu. Nova priča s liberalnih položaja konceptno je definirana, ali ima manji birački potencijal.
U nas je upravo obrnuto. Obljetnice su prigoda za povratak u devedesete, u prošlost koja još nije povijest i u vezi s kojom još ne postoji temeljni javni i politički konsenzus. Štoviše, vodi se politički i ideološki rat. Tako je i obljetnica Tuđmanove smrti vijest, gleda se tko je išao zapaliti svijeću, organiziraju se seminari na kojima se politički Hrvati, pobornici Franje Tuđmana, upinju dokazati njegove zasluge za hrvatsku državnost i samostalnost jer za njegove protivnike, političke Jugoslavene, ne samo da se to ne podrazumijeva nego u toj njegovoj ulozi ne vide ništa bitno. Doduše, u posljednje vrijeme donekle mu odaju priznanje za politiku unutarhrvatske pomirbe jer u tom konceptu vide jedinu dugoročnu mogućnost očuvanja vlastite društvene i političke dominacije. Dok im Tuđmanov nasljednik na čelu HDZ-a poručuje kako bi i Tuđman danas držao nacionalno upitnom socijaldemokratsku opciju u Hrvatskoj. Budući da je već četvrtina godina mrtav, Franjo Tuđman ne može se uključiti u tu raspravu. No upravo ta rasprava pokazuje pravu dimenziju njegove vizije spojene s operativnošću i političkim lukavstvom kojima je u devet godina mandata u gotovo nemogućim uvjetima napravio više nego što su njegovi nasljednici – i politički istomišljenici i politički protivnici – u stanju razumjeti u dvadeset tri godine. I drugo, ona pokazuje svu sadržajnu ispraznost nasljednika – bilo da su njegovi politički istomišljenici bilo protivnici.
Tuđmanova politička paradigma bila je jasna i jasno je definirana u njegovom govoru na konstituirajućoj sjednici Sabora 1990. – počinjala je državnim osamostaljenjem, a završavala hrvatskom državom kao članicom EU. To je bila priča oko koje se u protekle 23 godine vodila politika, koja je u svojoj uvjetno rečeno desnoj ili uvjetno rečeno lijevoj inačici dobivala izbore. Nakon ulaska u EU ta priča više nema ni sadržaj ni publiku, ne prolazi ni zdesna ni slijeva. Jednako je, naime, anakrono kad Karamarko obećava dvadesetogodišnjacima kako će retuđmanizirati Hrvatsku, a oni pitaju što to striček hoće poručiti. Ili kad se uvjetno rečeno lijevo ‘opinion makeri’ (jer politička struktura to prepušta njima) obračunavaju s Tuđmanovim ‘maršalskim’ odijelom ili autoritarnim metodama vladanja, a oni pitaju što je stričekima.
Takve obljetnice zapravo pokazuju koliko hrvatska politička scena nakon ulaska u EU jednostavno traži novu priču. Gospodarska kriza (da upotrijebim blagi izraz za postojeće stanje), neprevladani komunistički model dogovorne politike i dogovorne ekonomije, koji se samo naziva tržišnom ekonomijom i demokracijom, samo podržavaju sadržajnu potrošnost aktualne političke elite – i vlasti i oporbe. Priča neokonzervativnoga predznaka koja počinje kao pokret odozdo putem referendumskih inicijativa U ime obitelji ili aktivnosti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara daleko je od konceptne definiranosti, no mobilizacijskim potencijalom plaši vlast, ali i oporbu. Priča koja počinje odozgo s liberalnih položaja, putem Nacionalnog foruma Nikole Grabrića preobraćenog u političku stranku, konceptno je definirana, ali ima manji birački potencijal, no ipak plaši vlast jer bi mogla oduzeti dio kolača. Prve se nastoje zaustaviti medijskom demonizacijom, druge se nastoje zaplašiti uhićnjima i istragama potencijalnih lidera. Sljedeća godina možda još neće donijeti novu političku priču. Ali svakako će biti zanimljiva.
Milan Deskar Škrbić tek je počeo raditi, a već su ga pune novine, toliko je tržište gladno novih analitičarskih imena. Ali ne samo zbog ukrasa. Recesija koja ne popušta i vlast koja ne želi preokrenuti trendove traže nove ljude s novim idejama. Mladi suradnik Velimira Šonje ima ih, ali i ti prijedlozi uključuju – državu. Onu istu koja se odbija reformirati.
U posljednje se vrijeme niža neugodni događaji. Croatia Airlines ne nalazi kupca, Croatia osiguranje procijenjeno je na manje od očekivanog, HPB će završiti u rukama banke koja je već ovdje. Jesu li te tvrtke tako nezanimljive ili savjetnici nisu odradili posao? Problem je i jedno i drugo. Da su savjetnici bili kvalitetniji, tada bi i tvrtke koje nisu u najboljem stanju mogle imati bolje ponude, ali s druge strane kada se kretalo u cijelu priču možda se neke stvari o tvrtkama nisu znale, možda se to utvrdilo tek nakon dubinske analize. Presudila je i brzina kojom se htjelo dovršiti privatizaciju. U svakom slučaju, Croatia Airlines za mene je bio iznenađenje.
Ipak, nije sve neugodno. HNB je oslobodio 3,9 milijardi kuna, ovaj put vezanom trgovinom ne bi li cijela stvar bila uspješnija. Ima li to smisla kada su banke unatoč svemu likvidne? Trenutačno prevladava mišljenje da banke ne žele odobravati kredite, ali nijedan parametar koji mjeri potražnju za kreditima ne upućuje na to da velike potražnje doista ima. Potražnja za kreditima niska je jer su građani i poduzeća još uvijek prezaduženi ili se ne usude investirati. Sredstva koje je otpustio HNB ne mogu riješiti problem restrukturiranja poduzeća ili problem nedostatka potražnje.
