Evjerojatnom je lakoćom Jure Radić, bivši političar i poduzetnik, direktor Instituta IGH, izjavio da će baš njegova tvrtka najvjerojatnije graditi Pelješki most. Iz predstave je požurio čak i prije ministra Hajdaša Dončića, koji je tek u utorak izjavio da je most najbolje rješenje. Radić drži da je najbolji znacaj mostogradnje u Hrvatskoj, a vjerojatno je i dobro obaviješten, što bi moglo značiti da je gradnja Pelješkog mosta izgleda. No splitski arhitekt Boženko Jelić, kojega struka drži za najboljega hrvatskog stišćara, izjavio je da umjesto mosta treba graditi podmorski tunel. Mediji su ne tako davno prenijeli Jelićevu izjavu da je Europska unija uvrstila projekt podmorskih tunela u strateške planove za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Zbog toga Jelić inženjer, koji ima projekte podmorskih tunela, nastoji, kao i Radić, pridobiti podršku političara u realizaciji projekata. Sigurnost je prvi Jelićev argument, a drugi razlika u cijeni gradnje; most bi stajao 300 milijuna eura, a podmorski tunel 78 milijuna.
U viziji gradnje podmorskih tunela između hrvatskoga kopna i otoka pojavljuje se još jedan Radić. Riječ je o mr. sc. Miodragu Radiću, diplomiranom inženjeru brodogradnje, koji je sa skupinom riječkih inženjera autor šest projekata vrijednih više od sedam milijardi eura, među kojima je i gradnja podmorskih tunela. Radić skromno priznaje da je ideja o gradnji podmorskih tunela iskonsko vlasništvo Iive Rudenjak, koju je on inženjerski samo razradio i usavršio. Kapetan duge plovidbe Rudenjak spojnica se bavi od 1997., a prije dvije godine objavio je knjigu ‘Prometnice Jadran’, u kojoj je spojnike detaljno opisao i objavio nacrte. Drži da bi gradnjom spojnika, ne samo prema Pelješcu nego i otocima, Hrvatska na godinu zaradila četiri milijarde dolara, otvorilo bi se 200 tisuća radnih mjesta, olakšala opskrba pitkom vodom otoka te osigurao stalni, brz i jeftin prijevoz robe i ljudi. No važnije je od činjenice čija je ideja, jer djela ostaju budućim generacijama, a čovjek ‘prah postaje’, hoće li se šta od tih projekata realizirati? Nije dovoljno samo željeti i htjeti, treba to sve netko i platiti te na kraju višestruko na tome zaraditi.
Iako su Miodrag Radić i mr. sc. Davor Begonja, direktor Tehnološko-inovacijskog centra Rijeka, na brojnim adresama nudili svoje projekte, za koje tvrde da bi otvorili 400 tisuća novih radnih mjesta, našli su potencijalnog ulagača samo za jedan. Riječ je o projektu ‘Putnički brod budućnosti’, a mogući investitor je, a tko drugi nego prebogati Katar.
No što (zasad) propušta hrvatsko, europsko pa i svjetsko gospodarstvo, jer je u ovome tekstu riječ o još nekim projektima čiji autori tvrde da su inovativni i globalno isplativi. Ali njihov glas donkihotovski teško ili nikako ne dopire do potencijalnih ulagača. Prvi projekt riječke skupine inženjera je ‘Brod budućnosti’ pokretan snagom sunca, vjetra i valova. Slijedi putnički brod budućnosti, potom rekonstrukcija željezničke pruge Rijeka – Zagreb, pa LNG terminal na Krku kao i svi ostali projekti vezani uz ukapljeni plin, peti projekt je vjetrobrana i šesti povezivanje otoka Cresa i Lošinja s Krkom i Rabom tunelima fiksiranim na morskom dnu.
Osim Miodraga Radića i Davora Begonje u izradi projekata sudjelovali su još neki inženjeri i profesori riječkog sveučilišta: prof. dr. sc. Božo Smoljan, prof. dr. sc. Zmagošlov Prelec, prof. dr. sc. Josip Mrša, prof. dr. sc. Mehmed Čašević, prof. dr. sc. Robert Mohović…
