Ranjenje i povlačenje konkretnih sredstava. To se odnosi na sve izvore: od ukupnog iznosa proračuna namijenjenog našoj zemlji, 2,676 mldr eura otpada na Kohezijski fond, 5,225 mldr eura sredstva su namijenjena manje razvijenim područjima, 128 milijuna eura je za teritorijalnu suradnju te 3,7 mldr eura za dodatne prilike namijenjene poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Mnogim je područjima nasušno potrebno upravo takvo financiranje. Ali, osim kvalitete projekata, prepreka povlačenju sredstava je u nemogućnosti sudjelovanja u troškovima projekta, posebno na strani lokalne i regionalne samouprave i manjih gospodarskih subjekata. Upravo zato, preporučam Vladi da nađe način kako poduprijeti perspektivne projekte, posebno u manje razvijenim područjima u kojima se mora ostvariti napredak u obrazovnoj, komunalnoj i poslovnoj infrastrukturi. Ovdje moram upozoriti da Hrvatska ne smije zaboraviti da je socijalna država i da, unatoč potrebi smanjivanja javnih rashoda, mora naći načina da fokusiranim mjerama pomogne onima kojima je najteže. Najvažnije, svakako moramo naći načina da se smanji nezaposlenost među mladima. Društvene posljedice nezaposlenosti nesagledive su.
U protekloj smo godini, na žalost, svjedočili daljnjem produbljivanju krize i održanju pada ekonomskih aktivnosti u gotovo svim sektorima. To je izravno imalo za posljedicu, kako gašenje mnogih tvrtki, tako i gašenje ogromnog broja radnih mjesta – od građevinskih sektora preko trgovine i prerađivačke industrije do poljoprivrede. Zbog svojih jakih trgovačkih i financijskih veza s EU Hrvatska je znatno izložena krizi koja vlada u europskoj. No recesija u Hrvatskoj vlastitih je korijena i primarno strukturne naravi. O tome najbolje govori izvoz, koji je slabo diverzificiran i u znatnoj mjeri zasnovan na procikličkim sektorima poput brodogradnje i turizma. Slaba međunarodna konkurencnost hrvatskoga gospodarstva održava slabosti na tržištu rada i tržištu proizvoda te posljedično slabu poslovnu klimu. Zato i ne čudi slab rang Hrvatske u usporedbi s konkurentima. Unatoč evidentnim naporima pali smo na 89. mjesto u Lakoći poslovanja prema indeksu Doing Business, a prema Indeksu ekonomskih sloboda u 2013. nalazimo se na 78. mjestu. Oba indeksa mjere našu prilagodljivost, fleksibilnost i otvorenost u poslovanju, zaštiti investitora, poreznom opterećenju, poštovanju ugovornih odnosa, pokretanju posla, zaštiti vlasničkih prava, tržištu rada i investicijama. Očekujem dublje i ciljane mjere i poteze koje će nas u praksi, ali i na ljestvicama mjerljivosti podići na razinu koju naša zemlja toliko treba i zaslužuje.
Ulaskom u EU Hrvatska je postala subjekt procedure prekomjernog deficita, koja se primjenjuje kada zemlja premaši udio deficita u bruto domaćem proizvodu od tri posto i udio javnog duga od 60 posto u bruto domaćem proizvodu. Mjere koje ćemo provoditi u okviru tog postupka, očekujem, neće biti usmjerene samo na daljnju štednju, već i na reformske zahvate koji će obuhvatiti širu zajednicu. Neke od mjera bit će društveno i politički osjetljive. Zato držim da moraju biti pravovremeno predstavljene, sa svim svojim učincima, općoj javnosti i svim ciljanim skupinama. Javnost dijaloga i dostupnost informacija bit će presudne. Politički konsenzus i suglasje u socijalnom partnerstvu važni su za uspjeh mjera i naših reformi. Neuspjeh u reformama i proceduri prekomjernog deficita, moramo biti svjesni, može dovesti do sankcija. One mogu uključivati i suspenziju korištenja sredstvima Kohezijskog fonda, što bi dodatno negativno utjecalo na ionako previđeni slabi rast bruto domaćeg proizvoda u 2014. Osim toga umanjio bi se i sveukupni investicijski potencijal i otpali bi mnogi projekti planirani u nadolazećem ciklusu programiranja i ugovaranja sredstava nasušno potrebnih našim manje razvijenim krajevima. Takvo što ne smijemo dopustiti! Hrvatska je među samo nekoliko zemalja u kojima realni bruto domaći proizvod nije rastao od početka globalne financijske krize. To je imalo za posljedicu znatno povećanje nezaposlenosti i pogoršanje fiskalne pozicije s javnim dugom, koji se približava 60 posto bruto domaćeg proizvoda. Razvidno je da moramo, kako radi sebe, tako radi i investicijskog potencijala, provesti odlučne korake kako bismo izbjegli daljnji rast javnog duga i pokazati jaču i odvažniju aktivnost usmjerenu na planove konsolidacije.
