Diskurs na dijalogu

Rentnosti te zabrinjavajućeg povećavanja javnog duga. Pritom ono, nažalost, više nema luksuz igrati se noja i zabijati glavu u pijesak nadajući se kako će ekonomska oluja proći. Oluja će uvijek biti. Dobra je stvar da one dolaze i prolaze, ali bez obzira na to koliko žestoke bile, oporavak od njih ponajprije ovisi o nama i tome koliko smo spremni na njih te kakve obrambene mehanizme imamo. Najbolji mehanizam pritom nije samo poboljšanje onoga što ne valja nego i realno sagledavanje te unapređenje onoga što je dobro, a može biti bolje. Konkretno, u kontekstu strukturnih reformi poželjne bile bi porezne olakšice za ulagače, privatizacija državnih tvrtki, povećanje fleksibilnosti tržišta rada, uklanjanje dosadašnjih ograničavajućih čimbenika poput nepovoljnoga poslovnog i regulatornog okružja te pretjerane birokracije i predužnih procedura. Fiskalne mjere pak mogle bi se koncentrirati na reformu poreznog sustava, poticaje za zapošljavanje, poticanje privatnih ulaganja te ulaganja u sklopu koncesija, participacije i sindikacije.

Da bismo omogućili dugoročno održiv gospodarski rast koji će se temeljiti na poticanju, a ne opstruiranju poduzetništva i ulaganja, poslovni diskurs moramo temeljiti na dijalogu svih uključenih strana iz javnog i privatnog, zakonodavnog i izvršnog, gospodarskog i diplomatskog, investicijskog i poreznog, regulatornog i savjetodavnog sektora. Želimo li naprijed, drugog puta nema. Ili da parafraziram Konfucija: ‘Ako planiramo samo na godinu dana, posadit ćemo rižu; ako planiramo deset godina unaprijed, posadit ćemo stablo; ali ako planiramo stoljećima unaprijed’ moramo odgajati ljude.’ Dužnosnike, interdisciplinarno stručnjake i praktičare-vode modernih poduzetničkih pogleda koji se neće morati ‘baviti požarima’ ili će bar u tome biti uspješniji.

Iz perspektive bankarske industrije, koja je od Q1 2013. bila lider u privlačenju stranih ulaganja (32,4 posto svih FDI-ja), sudeći po trendovima, 2014. također neće biti uzlazna godina. Štoviše, iako se često neobjektivno prikazuje ekstraprofitabilnim, povrat na kapital hrvatske bankarske industrije, suočene s rastom loših kredita, padom osobne potrošnje, 83-postotnim padom prodaje stanova (u usporedbi s vrhuncem 2007.) bit će ispod dva posto, što nas svrstava u slabo profitabilne zemlje te povlači pitanje spremnosti međunarodnih bankarskih grupacija da ulažu u Hrvatsku i povećaju kreditiranje.

Hrvatski je bankarski sustav siguran i iduće će godine unatoč svim izazovima nastaviti podupirati gospodarstvo. Godinu 2014. obilježit će deset trendova: stabilnost sustava (to nije upitno), dobra kapitaliziranost (štoviše, najviši CAR u Europi), nastavak razduživanja, nastavak utjecaja faktora rizika na poslovanje, nastavak pada dobiti, dostupnost kreditiranja (ali pod utjecajem faktora rizičnosti), pritisak na štednju, nastavak rasta loših kredita, povećanje razlika između velikih i malih banaka (očekivana spajanja i/ili akvizicije) te usmjerenost na veću učinkovitost poslovanja (‘economy of scale’ prije svega).

Kad za godinu dana budemo iznosili osvrte na 2014. i očekivanja od 2015., nadam se da nećemo ponovno govoriti: ‘Iduće godine…’. Ako to opet bude slučaj, znači da je hrvatsko gospodarstvo propustilo još jednu priliku.