GLASNOVIĆ&DODIĆ Zaradu na otkupu zlata uložili u otvaranje novih trgovina

Danas, na kraju 2013. perspektiva hrvatskog društva i ekonomije zamagljena je i tmurna. Nalazimo se na početku šeste godine krize. Ni u jednoj od proteklih pet godina hrvatska ekonomija nije uspjela dosegnuti pozitivno područje rasta, a statistički obujam ekonomske aktivnosti vratio se na razinu 2004. godine. Stvarna kvaliteta i gustoća hrvatskoga ‘ekonomskog tkiva’ propala je vjerojatno još i više. S druge strane, Hrvatska tone u spiralu duga i deficita. Fiskalna konsolidacija utemeljena na povećanju poreza doživjela je potpuni slom. Ne samo što je nedavnim rebalansom deficit povećan za šest milijardi kuna, prihodi prikupljeni u listopadu i studenome debelo zaostaju i za tim novim planom. Deficit državnog proračuna i izvanproračunskih fondova stoga će za ovu godinu dosegnuti povijesni maksimum od oko 20 milijardi kuna, a javni dug duboko zagaziti u zonu iznad 60 posto.

Kao i svake godine od početka krize, Hrvatska je i na početku 2014. i dalje suočena s istim zadatkom – ekonomski oporavak i stabilizacija proračuna. Doduše, kako vrijeme prolazi, ekonomski kontekst ostvarivanja te zadaće sve je teži i teži, a potrebna društveni i ekonomski napor sve veći i bolniji. Međutim, za 2014. u toj se jednadžbi pojavljuje i novi element. U sklopu procedure za sprečavanje prekomjernog deficita Europska unija zadala je dinamiku smanjivanja deficita, a nastavak Europskog semestra donijet će i nova pitanja i nove zadaće vezane uz ukupno makroekonomsko stanje. Malo-pomalo hrvatska javnost postaje svjesna višedimenzionalnosti i kompleksnosti članstva u Europskoj uniji – ona nije samo instrument redistribucije i bankomat s kojeg se mogu podizati nepovratna sredstva.

Mnogi su problemi u Hrvatskoj proteklih godina rješavani pod pritiskom Europske unije u obliku zahtjeva koje je isporučivala Europska komisija. Sada je na red za eksterno ‘pritiskanje’ došlo područje financija i ekonomije – kada već tržišni pritisci u obliku višine kamatnih stopa i sprečavanja nisu bili dovoljni. Stoga je osim tehničkog razmatranja ekonomskih mjera koje bi hrvatska vlada mogla ili trebala poduzeti mnogo zanimljivije pitanje kako će se ‘politička elita’ postaviti u odnosu na taj pritisak, odnosno kako će tumačiti, a onda i upravljati procesima i posljedicama koje će proizći iz ispunjavanja tih obveza. Upravo o tome i ovisi kakva će na kraju biti 2014.

Jedan od bitnih uzroka trajanja krize u Hrvatskoj jest i nevoljnost njezinih političkih elita da prihvatite dubinu ekonomskih problema i aktivno upravljaju potrebnim promjenama. U tom se pogledu posebno ističe sadašnja Vlada, na koju su polagana velika očekivanja da će, nakon dovršetka pregovora o članstvu u EU, sve svoje snage i povjerenje građana iskoristiti za ekonomski oporavak. Vlada je pokušala stabilizirati proračun poreznim mjerama u nadi da će se u međuvremenu nekako dogoditi ekonomski rast. Ali nije. I zato se protekle dvije godine treba shvatiti i kao konačan dokaz da se gospodarski rast ili točnije gospodarski rast koji osigurava rast zaposlenosti neće dogoditi sve dok bitni elementi ili točnije nedostaci ekonomskog okvira ostaju isti i nepromijenjeni.

Zahtjevi procedure za sprečavanje prekomjernog deficita znače stoga i poziv na razumijevanje i prihvaćanje da se ni fiskalni problemi ni ekonomski oporavak ne mogu realizirati bez stvarnih promjena. U Hrvatskoj neće biti rasta sve dok je državna administracija najveća prepreka ulaganjima, a bez njezine reforme nema ni stabilizacije proračuna jer su plaće državnih i javnih službenika znatna proračunska stavka. U Hrvatskoj neće biti stabilizacije proračuna sve dok se proračunske subvencije troše za pokrivanje gubitaka i nagradevanje nekonkurentnosti, umjesto za poticanje razvoja, inovacija i uspjeha u tržišnom natjecanju. Proračun se ne može trajno stabilizirati sve dok zdravstveni sustav funkcionira na razini troška koji je 4-5 milijardi kuna veći od raspoloživih sredstava. U borbi za očuvanje državnog monopola u zdravstvu direktno se sprečava razvoj mnogih aktivnosti od kojih danas druge države odnosno njihovi poduzetnici uspješno zarađuju. U borbi za očuvanje svih razina zdravstvene zaštite za sve prijeti opasnost da nitko više nema primjerenu zdravstvenu zaštitu. Štoviše, sve dok se ne smanje i ne stabiliziraju rashodi nema ni prostora za snižavanje poreza, a i kamate će ostati visoke sve dok se banke ne moraju boriti za klijente jer sva raspoloživa sredstva usisava najveći klijent tj. država za financiranje svojih deficita. A sve dok su porezi i kamate neizdrživo visoki, hrvatski su poduzetnici nekonkurentni u izvozu, a hrvatski građani nemotivirani stvarati potražnju za njihovim proizvodima.

Odgovor na pitanje o tome kako će izgledati i kakva će biti 2014. godina ovisi o tome jesu li hrvatski političari spremni prvo sebi, a onda i svima drugima objasniti nužnost promjena i početi te promjene provoditi. Hrvatskoj je stoga potrebno i ponovno uspostavljanje političkog dijaloga, kojeg već dugo uopće nema. Dubina ekonomskih problema i kriza u koju je zapalo društvo taj dijalog traži i opravdava. Ako hrvatski političari ponovo krenu linijom manjeg otpora tražiti i identificirati krivce te prebacivati odgovornost jednom na političke oponente, drugi puta na stručnjake, treći puta na krupni kapital i tako unedogled, besperspektivnost će i dalje ostati dominantno obilježje hrvatske stvarnosti. A deficiti i dubioze samo će rasti. U tom slučaju treba voditi računa o jednom malom detalju. Deficiti su onoliko visoki koliko su novca vjerovnici spremni posuditi za njegovo financiranje. A ta spremnost nije bezgranična.