I bez terorizma Rusi neće vratiti vrtoglavih 50 milijardi uloženih u ZOI

Ljudski životi desetaka nastradalih u, za sada, dva terorička napada u Rusiji nemaju cijenu, ali uspjeh ZOI-ja u Sočiju sigurno je na kocki. Uloženo je 50-ak milijardi dolara, a efekti u smislu reklame, gospodarstva, turizma, politike i niza drugih područja dalekosežni su.

I onako nelagodnu atmosferu vezanu uza Zimske olimpijske igre u Sočiju u veljači ove godine dodatno su pogoršali terorički napadi u Volgogradu, u kojem je u detonaciji dviju bombi poginulo više desetaka ljudi. Tako su Olimpijske igre nakon kontroverzija u vezi s političkim uređenjem Rusije i načinom vladanja predsjednika Vladimira Putina, posebice odnosa države prema LGBT osobama, dobile i vrlo opipljiv problem – terorizam. Olimpijske igre oduvijek su bile plodno tlo za izvijavljanje i reklamiranje raznih političkih stajališta i privlačenje terorista, posebice od pokolja u Münchenu 1972. kada su pripadnici palestinske organizacije Crni rujan zatočili pa ubili 11 izraelskih sportaša.

Iako su do Igara u Sočiju dva mjeseca, dvije eksplozije u dva dana u gradu najpoznatijem po herojskom otporu nacistima tijekom Drugoga svjetskog rata, kada se zvao Staljingrad, najvjerovatnije u režiji islamista iz Sjevernog Kavkaza, kod mnogih su probudile strahove od iskorištavanja Igara za još jednu demonstraciju ‘slobodarskih težnji’ pojedinih skupina. Bojazan je utoliko opravdana što je riječ o gradu smještenom relativno blizu sportskih borilišta, nekih 700 kilometara od Sočija, što za ruske pojmove nije jako daleko. Nije, doduše, ni jako blizu, ali poruka je mnogima jasna, poveznica s Igrama je očita. Uostalom, i sami vođe terorista nekoliko su puta pozivali na maksimalno opstruiranje Igara. Analitičari naglašavaju kako islamski teroristi ne računaju, zbog iznimno visokih mjera sigurnosti, na izravan napad u Sočiju, ali će zato pokušati svoju ‘poruku’ poslati svagdje drugdje u Rusiji.

U drugom napadu prema svemu sudeći bombaš samoubojica aktivirao je eksplozivnu napravu u gradskom trolejbusu, ubivši najmanje 15 osoba, samo dan nakon što je istom taktikom detonirana naprava na glavnoj željezničkoj postaji, pri čemu je poginulo 17 ljudi. Jesu li oba napada izveli muškarci ili je bila umiješana i žena, nejasno je. Omiljenom projektu predsjednika Putina, koji već ima negativnu auru zbog protesta protiv tretmana homoseksualaca u Rusiji, ovakav razvoj događaja sigurno neće pomoći, kao ni najave predsjednika SAD-a, Francuske i Njemačke Baracka Obame i Françoise Hollandea i Joachima Gaucka kako neće doći na Igre. S druge strane, američki predsjednik i potpredsjednik nisu posjetili ni Igre u Seulu ili Sidneyju, pa se bojkot političara i ne uzima previše k srcu.

Volgograd je pak jedno od omiljenih odredišta za teroriste, posebice ‘crne udovice’ koje se nerijetko raznesu u znak osvete za članove svojih obitelji koje su ubile ruske snage sigurnosti. Jedna je iz Dagestana prije dva mjeseca dignula u zrak autobus u tom gradu, a reputaciju su ‘udovice’ stekle dvama napadima u moskovskome metrou 2010. kada je ubijeno 39 ljudi. Policija je početkom studenog prošle godine uhitila muškarca opasanog eksplozivom u regiji Stavropol, a dva dana nakon Božića troje je ljudi poginulo u eksploziji ispred policijske postaje u Pjatigorsku, gradu blizu problematične sjevernokavkaskog regije.

I dok su na području političkog marketinga neke vatrogasne mjere moguće, terorizam je znatno kompliciranjem problem. Putin je nedavno pokrenuo mini kampanju radi smekšavanja otpora svom autokratskom stilu vladanja, amnestiravši poznatoga naftnog oligarha Mihaila Hodorkovskog, aktiviste Greenpeacea i dvije članice punk benda Pussy Riot. Njegov nekadašnji ortak koji se tijekom famozne ruske privatizacije sjajno potkožio, ali onda obukao prevelike hlače i zaboravio tko je gazda, zavjetovao se da se više neće baviti politikom, no djevojke su odmah nakon izlaska iz zatvora najavile nastavak antiputinovskog istupanja i upravo Hodorkovskog proglasile svojim favoritom. Kao i uvijek dosad, Putin je iscijedio svaki gram PR potencijala iz svog poteza i donekle olabavio gundanje protiv Rusije, no terorizam neće riješiti lijepa gesta. Osim osobnog ugleda, na kocki je uspjeh događaja u koji je uloženo 50-ak milijardi dolara i čiji efekti u smislu reklame, gospodarstva, turizma, politike i niza drugih područja imaju velike posljedice.

Spomenuti iznos neusporedivo je veći od predviđenog i vjerojatno najveći dosad ‘ulupan’ za ovakav događaj, daleko od 15 milijardi plaćenih za Igre u Ateni 2004., ali još dalje od začrtanih 12 milijardi koliko je Soči trebao stajati. Sljedeće, 2016., Rio de Janeiru i državi Brazil izbit će oko 14 milijardi, ali i s bujanjem inicijalnog izračuna teško da će stići astronautskih 50 u Rusiji. Osjetno veći od predviđenih, troškovi u ruskom slučaju rezultat su velikih provizija, pojačanog osiguranja i male činjenice da je riječ o regiji na granici s Gruzijom koja ima suprugska klimu i zahtijeva nemala ulaganja da bi se izgradilo zimske objekte. Od ukupnog troška, 90-ak posto namireno je iz javnih sredstava, privatni sektor sudjeluje sa samo 10-ak posto, stoga je žarka želja vlasti i Putina da uspiju sasvim razumljiva.

Prema nekim tumačenjima, nijedne Olimpijske igre nisu donijele veći povrat novca od uloženog ako se pribroje sve subvencije država i poreznih obveznika, no njihova vrijednost zapravo je oduvijek bila u području nacionalnog i političkog prestiža, znatno manje konačnog računa. Donose općenito pozitivan osjećaj, homogeniziraju društvo, jačaju domoljubni duh i nude niz manje izračunljivih koristi. S druge strane, ubičajeni argument o prepuštanju izgrađenih objekata nakon Igrara javnosti i građanstvu u posljednje vrijeme ne drži vodu, primjeri prošlih Igrara pokazuju kako iza njih samo ostaju problemi kojima se uglavnom bave godinama poslije sasvim drugi političari od onih koji su Igre doveli. Infrastruktura u Ateni, primjerice, slabo se iskorištava, propada, a samo održavanje stoji stotine milijuna eura. Montreal je 30 godina otplaćivao milijardu dolara duga potrebnog za Igre 1976., a razne studije pokazuju razne rezultate, s tim da postoji načelnii konsenzus o slabim neto ekonomskim koristima. U najjednostavnijoj varijanti obično staje više nego što zarade, ali ne-sumnjivo donesu i neke jasne koristi – od poboljšane prometne infrastrukture, bolje percepcije u poslovnom svijetu, političkog ugleda, pa čak i boljih sportskih rezultata domaćina. A svi znaju – ne može se staviti cijenu na dobar osjećaj.