Podvala iz Washingtona

Ekonomist s Harvarda ‘rastura’ praksu slijepog provođenja reformi propisanih Washingtonskim konsenzusom iz 1990. Hrvatska vlada i dalje uporno gusla o uvođenju reda i privlačenju stranih investicija.

Dani Rodrik, profesor međunarodne ekonomije na Harvardu, pojednostavljeno, poručuje da primjena recepta o liberalizaciji, deregulaciji i privatizaciji uopće ne jamči rast. Kad bi postojao automatizam, danas bi najviše stope rasta imale zemlje Južne Amerike koje su se slijepo držale američkih savjeta, a najlošije bi prošle Kina i Indija koje su ih uglavnom ignorirale. Ili bar primjenjivale na svoj način.

Ono što danas u intervjuima govore predstavnici vlade, oporbe, većine stranaka koje dolaze, profesora ekonomije… objavio je 1990. američki ekonomist John Williamson. Njegova pravila dobrog ponašanja za postizanje gospodarskog rasta mogu se svesti na deset osnovnih: fiskalna disciplina, preusmjeravanje javnih rashoda, porezna reforma, liberalizirane kamatne stope, jedinstveni i konkurentni devizni tečajevi, liberalizacija trgovine, otvorenost za izravna stana ulaganja, privatizacija, deregulacija i zaštita vlasničkih prava. Poput deset Božjih zapovijedi. Linijom manjeg otpora najprije ekonomisti prepisivači, a onda i političari površni čitači u velikom dijelu svijeta preuzeli su te dogme i ponavljaju ih u beskraj. A kao dobri ekonomski vjernici u dogme ne sumnjaju.

Onda je dodano još toga: bolje korporativno upravljanje, borba protiv korupcije, fleksibilno tržište rada, poštovanje pravila WTO-a, poštovanje međunarodnih financijskih standarda, upravljano plivajući devizni tečaj, neovisna središnja banka i ciljanje inflacije, socijalna zaštita i ciljano reduciranje siromaštva. Stalno novi premijeri i njihovi ministri iznova i iznova pokušavaju manje ili više provesti sve te reforme prve i druge generacije. Onda se zagube, umore ili ih jednostavno smijene jer gotov recept ne djeluje.

Rodrik naglašava da svaka zemlja mora odabrati svoju kombinaciju ekonomskih i industrijskih politika. Pri tome treba eksperimentirati s inovativnim rješenjima. Možda ona neće dati rezultate, ali ne daju ih ni ekonomski dogme iz Washingtona.

Rodrik se zauzima za ‘nekonvencionalni miks standardnih i ne-standardnih politika, dobro ugođen prema stvarnosti na terenu’. Kao jedan od primjera navodi dvotrećne reforme u Kini u kojoj je jedno vrijeme otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda određivala država, ali za viškove se ostavljalo tržišno određivanje cijena. Kreatori ekonomskih politika u Hrvatskoj trebali bi to uzeti u obzir. A ne držati se, ko pijani plota, uvođenja reda i prizivanja stranih investicija. Lider smatra da je ekstremno okretanje izvozu i prilagodba svih politika tomu primjer kako bi se mogla motivirati nacija i odrađiti faza ubrzanja rasta. Za koju je potrebna kratkoročna strategija koja ne traži temeljitu promjenu svih institucija. Ako postoji ova ili neka druga ideja, one se mogu provesti i bez čekanja da se obave ‘strukturne reforme’.

Rodrik savjetuje da vlade ne treba opterećivati velikim brojem reformi jer nemaju politički kredit, a ni kapacitet za takvu sveobuhvatnost u kratkom roku. Naravno, za održavanje rasta u kasnijim godinama potrebne su temeljite prilagodbe. Posebno je koristan dio u kojemu objašnjava da uloga države ne treba biti srovi ‘državni intervencionizam’, nego je nužna strateška suradnja privatnog sektora i vlade. Možda u Komori imaju još primjeraka te knjige. Bilo bi korisno da ih pošalju u Banske dvore.