Pokidane veze

Jasno je da jedan od naših glavnih aduta – poljoprivreda – čini se, sve dublje zalazi u slijepu ulicu pa nije čudno što opada broj kooperanata u zemlji. Koliko ih je danas, ne zna se jer nitko nema podatke o tome; naši sugovornici procjenjuju da ih ima 20-ak tisuća te osam tisuća u 500-tinjak zadruga. Dakle, najviše 30 tisuća kooperanata. Koliko je opao broj kooperanata, možda pokazuje podatak da je prije 10 godina bilo 50 tisuća stočara, a danas ih je, kaže tajnik Hrvatske poljoprivrede komore Damjan Bogdanović, 10 tisuća. Taj će se broj, prema najavama Bogdanovića šefa Mate Brlošića, još smanjivati, kao i općenito kooperanata.

Koji su razlozi takvog stanja? Poljoprivrednici očito ne vide interes u kooperiranju, ali ne vide ih ni tvrtke. Naime, pogrešno je smatrati da bi prerađivačke tvrtke trebale biti nositelji kooperacije; one bi mogle svakako biti jedan od potpornih stupova, no nosivi zid morali bi biti sami poljoprivrednici u obliku zadruga. Kad već govorimo o tome, usput bismo željeli srušiti još jedan mit o tome kako poljoprivrednici ne žele u zadrugu jer su konzervativni, podložni Crkvi, a zadruge ih asociiraju na komunistički režim. To nije točno, problem je u drugome potpornom stupu, državi, koja svojim zakonskim rješenjima ljude zapravo tjera da bježe od zadruga kao vrag od tamjana. Na to upozoravaju uglas i Brlošić i poljoprivredni stručnjak Stipan Bilić.

Naime, problem je u tome što zadruga odgovara za poslovanje svih svojih članova, no uvijek se nađu jedan ili dvojica ili nekoliko njih koje nije briga što će poslovanjem ugroziti zadrugu i njezine članove te ne izvršavaju svoje obveze. Zbog takvih se zadruga najčešće ili raspadnu ili poljoprivrednici ne žele ući u njih ako samo čuju tko je sve njezin član. Problem je i provedba Zakona o poljoprivrednom zemljištu jer od 890 tisuća hektara državnog poljoprivrednog zemljišta dodijeljeno je samo nekoliko desetaka hektara. Doduše, Zakon je izglasan u ožujku prošle godine, omogućuje koncesiju do 50 godina, ali šest se mjeseci čekalo, kako su nam rekli u Ministarstvu poljoprivrede, da se donesu svi podzakonski propisi potrebni za raspisivanje javnog poziva za zakup poljoprivrednog zemljišta – jedna uredba i tri pravilnika. Kako su nam objasnili u Ministarstvu, problem je u lokalnim upravama koje ne dostavljaju potpunu dokumentaciju, zato postupci teku sporo. U svakom slučaju, vidljivo je da jedan od potpornih stupova – država (i lokalna uprava) – još nije učinio dovoljno za razvoj kooperativne proizvodnje, zbog čega zadruge, koje bi trebale biti taj nosivi zid, nisu zaživjele u većem broju.

Upravo zbog toga ni nosivi stup – prerađivačka industrija – nije baš čvrst i neće se opterećivati više nego što treba. Hrvatska bi prerađivačka industrija, kažu naši sugovornici, svu sirovinu mogla osigurati iz domaće poljoprivredne proizvodnje, osim južnog voća, koje moramo uvoziti. Dakle, sirovinski je potencijal golem, moguć je i izvoz, što dokazuju neke poljoprivredne zadruge koje prerađene proizvode plasiraju u sjevernoeuropske i zapadnoeuropske zemlje. No tvrtke se ponašaju racionalno i traže onoliko kooperanata koliko im treba, a država bi morala naći način da olakša razvoj suradnje tvrtki i poljoprivrednika, od poticanja do uklanjanja zakonskih zapreka.

Da ne bismo optuživali samo državu, ima tu i lijeposti, nepoduzetnosti i neznanja samih poljoprivrednika. Jer nije malo tvrtki koje imaju problema s angažmanom kooperanata. Jedan je od njih Ivan Šulog iz Donje Bistre pokraj Zagreba, vlasnik tvrtke Exotic King koja se bavi uzgojem egzotičnog voća i povrća. Već godinama traži kooperante, ima osiguran plasman u Nizozemsku bez obzira na količinu proizvodnje, no nema masovnog interesa. S 50 kooperanata koje ima iskustva su, kaže, odlična. Oni sade, brinu se za kulture, kalibriraju, pakiraju, a Šulog se s obitelji brine za tehnologiju, certifikaciju, prijevoz, otkup i plasman na tržište. Čitajući ove retke, može se zaključiti da je lakše saditi pšenicu nego zavrnuti rukave za te kulture, dakle i u tome je razlog slabije suradnje. Kako nam kaže Šulog, u sljedećih nekoliko godina s kooperantima planira prijeći iz faze kooperantskih ugovora na proizvodnju prema licenciji.

Naša najveća mljekarska tvrtka Dukat surađuje sa šest tisuća kooperanata u cijeloj Hrvatskoj. Uza stalnu edukaciju i savjetovanje kooperanata nastoji ih financijski poduprijeti i tako potaknuti primarnu proizvodnju mlijeka. Dukat kreditira proizvođača i nabavlja i kreditira sirovinu potrebnu u proizvodnji mlijeka. U sklopu svog akcijskog plana za povećanje primarne proizvodnje mlijeka već nekoliko godina subvencionira kupnju junica s nepovratnih 2500 kuna kako bi kooperantima omogućio povećanje matičnog stada i povećanje količine te kvalitete proizvedenog mlijeka – kažu u toj tvrtki. Daljnje ulaganje u primarnu proizvodnju svježega sirovog mlijeka kreditiranjem i subvencioniranjem nabave junica, sirovina i ostalog te unapređenje i prilagodba poslovanja kooperanata i dalje će biti Dukatovi prioritet.

Kooperantska je proizvodnja zastupljena u građevinarstvu, automobilskoj, brodarskoj i drugim industrijama. No za razliku od poljoprivredne, kojoj je cilj preraditi proizvode, drukčija je suradnja u tim djelatnostima. Referencije su jedna od glavnih prednosti koju dobivaju kooperanti u njima, što je svojevrsna preporuka za buduće poslove. U pulskom brodogradilištu Uljaniku imaju malo kooperanata i gotovo su isključivo povezani s poslovima antikorozivne zaštite te zavarivanja, kojih stalno nedostaje. Međutim, planiraju smanjiti njihov broj jer se preuzimanjem riječkoga 3. maja stvaraju uvjeti za potpunu proizvodnu integraciju.

U Dalekovodu su pak kooperanti velikim tvrtkama na projektima u inozemstvu i Hrvatskoj povezanim s elektroenergetskom, cestovnom, željezničkom i telekomunikacijskom infrastrukturom. Imaju i svoje kooperante, koje isplaćuju na vrijeme, neke čak i predujmom. Rade u Norveškoj, Švedskoj i Sloveniji, a ove godine planiraju nove poslove u Ukrajini te na Kosovu. Ušli smo na latvijsko tržište, proizvodnja se oporavljala i ugovaraju se novi poslovi. Na englesko i poljsko tržište pokušavamo ući gradnjom dalekovoda i projektiranjem. Uskoro očekujemo i poslove u susjednim zemljama, zbog čega će nam trebati kooperanti – poručuju.

Unatoč krizi, tvrtke članice hrvatskog AD klastera koje surađuju sa stranim autoindustrijama dobro posluju. Direktor Zlatko Hodak kaže da će situacija u Europi možda biti i teža, neke tvrtke mogle bi se čak zatvoriti, što znači da bi njihovi dobavljači mogli imati problema. No za hrvatski klastar vjeruje da će se snaći, čemu je dokaz nekoliko ulaganja, poput onoga AD Plastika u lakirnicu vrijedno 20 milijuna eura.

Moramo biti svjesni da hrvatski stočari posluju u znatno težim uvjetima nego europski kolege. Uzmimo samo primjer PDV-a na poljoprivredne sirovine, koji je u Hrvatskoj 25 posto, a u susjednoj Sloveniji 9,5 posto. Stoga treba smanjiti PDV na sirovine kako bi hrvatski stočari postali konkurentniji – Dakotov je prijedlog.

O tom problemu govori i jedan od naših najvećih proizvođača mlijeka, Bjelovarčanin Mladen Šolčić. Na godinu proizvede 1,8 milijuna litara mlijeka, no kaže da bi tamošnji stočari uskoro mogli pokrenuti inicijativu za zatvaranje svih farmi u Hrvatskoj. To nam se čini kao vrlo teško ostvariv scenarij, no Šolčić nam govori kako se nimalo ne šali. Da je takav scenarij ipak realan, tj. da bi se na bilo koji način mogla ugasiti proizvodnja mlijeka na farmama, kažu nam i u Dukatu. Država, a opet se na nju vraćamo, zakonskim rješenjima jednostavno guši kooperante iako bi mogli proizvoditi sasvim dovoljno te sirovine. U Dukatu dodaju da država nije napravila mnogo ni na povlačenju sredstava iz fondova EU za ruralni razvoj.

I u Vindiji dobro surađuju sa svojih 2427 kooperanata. Riječ je o proizvođačima mlijeka i brojlera. Jedna od mnogih uspješnih suradnji u kooperaciji Vindijine Koke obiteljska je farma Božica Špoljar u selu Peršavesu u Krapinsko-zagorskoj županiji. Posao uzgoja pilića za Koku, u koji su uključeni i ostali članovi sedmeročlane obitelji, uz operativne poslove uključuje pomno planiranje aktivnosti, stalnu prilagodbu novim uvjetima rada, zakonskim regulativama itd., traje već 15 godina.

Suradnja OPG-a Božica Špoljar, uzgoj peradi, i Koke primjer je zdravog, održivog partnerstva utemeljenog na dobrim uvjetima poslovanja i kvalitetnim proizvodima. Dva peradarnika u sklopu farme, sagrađena i opremljena po europskim standardima, imaju kapacitet od ukupno 39.400 pilića – kažu u Vindiji. Tako u godinu dana mogu proizvesti i više od 200 tisuća komada zdrave domaće piletine, što ovisi o broju proizvodnih ciklusa u godini. Stočnu hranu osigurava Vindija. To je primjer dobre suradnje jer je Špoljar podignula kredit da bi sagradila farmu i uspješno prihvatila kraj otplate, što znači da je i u takvim uvjetima moguće naći dobar model suradnje. Iako se žali na nepotične poreze, Božica Špoljar kaže da je zadovoljna suradnjom s varaždinskom tvrtkom. Ne namjerava dalje razvijati posao, ali ostaje vjerna Vindiji.

Dobar model imamo i u tvrtki kojoj ne možemo spominjati ime. Naime, ta tvrtka ima nekoliko desetaka kooperanata kojima je financirala skuplja, ali učinkovitija sredstva, pa je trošak bio čak i manji, a prinos veći. U kasnijoj fazi dogovorila je s dobavljačima da isporučuju zaštitna sredstva kooperantima i da ih pričekaju; jamar je tvrtka nositeljica suradnje koja je s dobavljačima i kooperantima potpisala ugovor o cesiji, što je dobro za kooperante, a dobro je i za tvrtku nositeljicu kooperacije jer nema rizika uloženog kapitala; i dobavljači imaju višegodišnje unosne poslove.

Dakle, ima raznih načina na koje tvrtke olakšavaju posao kooperantima. No to nije državni sustav, nego sustavi tvrtki koje se prilagođavaju uvjetima poslovanja. Želimo li biti konkurentni, pogotovo sad kad smo ušli u EU, neće biti druge nego da država svojim mjerama, kao što su poticaji, povlačenje sredstava iz fondova EU, osiguravanje povoljnijih kredita, pomogne domaćoj poljoprivredi da izlazi našu u osnivanju zadruga koja su osnove za rast kooperanata. To će svakako biti teško ostvarivo jer znamo u kakvom je stanju država. Čak i ondje gdje može, kao što su spomenute zakonske zapreke, ne čini ništa. Krivnja koju poljoprivrednici svaljuju na državu, ali i ona na njih, nije bez osnove. I jedini i drugi trebali bi učiniti bar ono što sada mogu.