Pouke grube ljubavi gospodina K

Korporativni menadžeri, tvrdi teoretičarka Joanne Lipman, mnogo mogu naučiti o izvrsnosti već od svoje prve nastavnice glazbe jer riječ je o struci koja je među rijetkima sačuvala vrijednosti čvrste ruke i grube ljubavi.

Što je nužno da bi se postigla izvrsnost? Nakon što je najveći dio karijere provela istražujući kao novinarka biografije vodećih američkih direktora uprave i vrhunskih menadžera, a potom kao koautorica napisala knjigu o obrazovanju s fokusom na učenje glazbe, Joanne Lipman tvrdi: ‘Kad je riječ o stvaranju kulture izvrsnosti, predsjednici uprave mogu jako mnogo naučiti već od prve učiteljice glazbenog odgoja koju poznaju.’

Svoja je zapažanja o preduvjetima za izvrsnost objedinila u novoj knjizi, koju supotpisuje s Melanie Kupchynsky, a riječ je o ‘Strings Attached: One Tough Teacher and the Gift of Great Expectations’ (S obvezom: strog učitelj i dar velikih očekivanja). Učitelj glazbe Jerry Kupchynsky, autoričin nastavnik u osnovnoj školi kojeg su djeca zvala gospodin K, bio je učitelj staroga kova, ukrajinski imigrant koji je tijekom Drugoga svjetskog rata prebjegao u SAD, nimalo mekan u pristupu, što više tiranski dirigent školskog orkestra u New Jerseyju.

‘Vikao je, lupao nogama o pod, vrištao kada bismo nešto zeznuli, a njegova najveća pohvala bila je ‘nije loše’. Nije nas puštao dok nam prsti nisu otvrdnuli od sviranja’, prisjeća se autorica i naglašava: ‘Ipak, postao je jedan od najmiljenijih učitelja, a mnogi njegovi đaci kasnije su postigli zavidne profesionalne uspjehe.’

Budući da već desetljećima vladaju neke sasvim drugačije pedagoške doktrine, autorice su očekivale brojne kritike na metode koje spominju, ali na njihovo čuđenje čitatelji su mahom podržali grubu ljubav gospodina K. Štoviše, najveće odobravanje stiglo je iz krugova korporativnih izvršnih direktora. Čitatelji Wall Street Journala na novinarski su esej o knjizi mahom reagirali komentarima poput: ‘Imam brojne prestižne diplome, ali najvrjednije i najkvalitetnije lekcije dobio sam od katoličke braće u irskoj srednjoj školi, a oni nisu priznali ne kao odgovor.’

Zahtjevne metode gospodina K. doživjele su promjene. No očigledno postoji potreba mijenjanja doktrine isključivog hvaljenja i pozitivnog poticanja djece, kaže Lipman, jer taj je mentalitet doveo do stvaranja generacija od kojih je teško dobiti iskrenu povratnu informaciju, koje odbijaju podizanje standarda te se ne znaju nositi s kritikom bilo koje vrste. Stoga je danas pravo pitanje kako u ovim okolnostima staviti u funkciju neka uspješna načela ‘grube ljubavi’, posebice kada je riječ o poslu i potrebi menadžmenta da potakne izvrsnost. Autorice knjige, na primjeru metoda gospodina K. ponudile su intrigantan plan, odnosno nekoliko najvažnijih principa.

Lipman kaže da gospodin K. nikad nije udijelio nijednu lažnu pohvalu ili spomenuo riječ ‘talent’, a kada je promršio ‘nije bilo loše’ djeca su klicala od sreće i ponosa te još marljivije vježbala. To se poklapa s tezama psihologa K. Andersa Ericssona, čiji je članak ‘Stvaranje stručnjaka’ objavljen na stranicama HBR-a 2007. godine. Ericsson navodi dva nužna principa, koja je čini se gospodin K. intuitivno znao. Jedan je nužnost napuštanja zone ugođe, guranje sebe do, pa gotovo bolne točke, a o drugom kaže: ‘Stvaranje stručnosti zahtijeva trenera sposobnog dati konstruktivne, čak i bolne povratne informacije. Stručnjaci stoga radije odabiru nesentimentalne trenere koji ih dovode na nestabilan teren te ih tako vode do viših razina izvedbe.

Često se može vidjeti tendencija uskakanja u pomoć kad neko manje iskusan naide na problem. Mnogi će menadžeri sami preuzeti taj posao jer će tako ‘brže riješiti problem’ ili jednostavno pristanu na lošije rezultate, što nikada ne bi prošlo u svijetu gospodina K. Njegovi standardi nikad nisu bili predmet kompromisa, a iako su ih u početku učenici držali zastrašujućima, u konačnici svi su ih doživjeli kao znak povjerenja u njihove sposobnosti. Kada smo počeli učiti svirati violu, njegova najčešća riječ bila je ‘opet’. Prisjeća se Lipman.

Gospodin K. inzistirao je da njegovi učenici stalno prolaze audicije i konstantno ih usmjeravao prema novom, sljedećem izazovu. Kako će se pripremati, što moraju poboljšati do sljedećeg nastupa, kako dodatno usavršiti izvedbu? Artikulirajući te prijelazne ciljeve, poticao je svoje dake da konstantno rastežu svoje sposobnosti za korak više. Dosizao je ciljeve koji su, istina, bili iznimno zahtjevni, ali ne i neostvarivi, što je svakom od učenika otvaralo nove uvide u vlastite sposobnosti. Neuspjeh nikad nije bio sankcioniran kod gospodina K. Na audicijama djeca su ponekad uspjela, a ponekad nisu. Gospodin K. svima je uvijek ponavljao da je neuspjeh jednostavno dio procesa, ne njegov kraj, što više, prilika da shvate kako unaprijediti sebe i svoju izvedbu sljedeći put. I pritom je odgovornost za pronalaženje rješenja prebacio na učenike. Njegova omiljena rečenica nije bila ‘slušaj što ti kažem’, već ‘discipliniraj se’. Stoga jedan od njegovih učenika kaže: ‘Naučio nas je kako pasti te kako se ponovo dignuti. Doista vrijedna lekcija, jer ništa u životu nije linearno.’

Tvrda ljubav danas je uglavnom u nemilosti, a može biti odličan poticaj za mlade ljude, na što upozoravaju glazbene i baletne škole, koje među rijetkim nisu napustile metodu grube ljubavi. Ispravno primijenjena, s visoko postavljenim očekivanjima, zajedno s osjećajem zajedničke vizije i zahvalnosti za obavljen posao – predstavlja najveći oblik povjerenja koji vam netko može dati. Učenici gospodina K. s vremenom su to uvidjeli i na tome su mu zahvalni. Do te mjere da su mu za 40 godina rada organizirali veliki koncert, s više od 100 svirača na pozornici.