Hrvatsku investicijsku klimu nije dotukla financijska i gospodarska kriza

Poslije ‘Clean Starta’ iznjedrili smo neke strukturne projekte koji s jedne strane poboljšavaju učinkovitost javne uprave, a s druge strane donose fiskalne uštede. Takvi projekti ne povećavaju odmah proračunske prihode ili uštede, dugoročni su, ali moraju se započeti i ne znači da će zadovoljiti sve sudionike, primjerice sindikate. Strukturne promjene nisu popularne, ali neizbježne su. Vidljivo je koji su to projekti: svi su nabrojeni u mjerama fiskalne konsolidacije predloženima Europskoj komisiji.

To se uvijek događa pri uvođenju promjena. Pitati se treba li javna uprava konzalting kao uslugu jednako je kao pitati se treba li obitelj sama peći kruh ili kupovati ga u pekarnici. Svjestan sam da ima negativnih iskustava s konzaltingom u Hrvatskoj. Kombinacija lošeg menadžera i dobrog konzultanta fantastična je formula za neuspjeh. Menadžer koji ne zna što radi često uzima konzultanta kako bi smokvinim listom maskirao nesposobnost. Kad menadžment zna što hoće i to želi provesti, nužno je poslužiti se uslugama koje nema u kući. To je ne samo učinkovitije i tehnološki naprednije nego i jeftinije.

Projekt u Austriji operativno su na drugoj razini nego u Hrvatskoj, no sadržajno se posljednjih deset godina radi na istim stvarima. Radi se na prilagođavanju stanja javne uprave strategiji Europske unije i Planu 2020. Konkretno, hrvatski plan ujedinjenja javne nabave nije hrvatski fenomen, nego prilagodba široj strategiji. Tu su mjeru neke članice EU već jako razvile, a neke je se još nisu ni prihvatile; na istoj temi radim u Austriji, ali na drugoj operativnoj razini. Ondje se više ne bavimo organizacijskim problemima nego instrumentima procesnog menadžmenta kao što je kontroling; njime se ja bavim.

Još ranih devedesetih shvatio sam da nema nikakve razlike u vođenju organizacije orijentirane na profit i javni interes. Dugo sam radio u privatnim tvrtkama pa sam zaključio da ima razlike u misiji i strateškom cilju, ali nema u upravljanju. U tome sam prepoznao veliku potrebu javnog sektora jer se Austrija u devedesetima suočavala s istim problemima koje Hrvatska ima danas. Javni sektor čini 40 do 60 posto hrvatskog BDP-a i u tranziciji mu treba iskustvo upravljanja iz privatno orijentiranog sektora. Moram napomenuti golemu razliku u pristupu u ta dva sektora, zbog čega je ključno znati da nema ‘copy-paste’ metoda. Metodološki, uvođenje kontrolinga posvuda je jednako, ali treba ga znati uvesti u organizaciju koja djeluje u drugačijim uvjetima i slijedi drugu misiju, a pritom ima heterogeniju strukturu odlučivanja. Tako ista vrsta savjetnika i menadžera ne može postići jednake rezultate u dvije različite okoline – specijalizacija je ključna riječ.

U začetku svake poduzetničke priče o uspjehu jasna su vizija i strategija. Mnogi poduzetnici uspijevaju zbog intuitivne, no važnu ulogu ima i smisao za upravljanje poduzećem. Kao što poduzetnik ima viziju, tako i onaj tko upravlja javnim sustavom mora znati kamo sustav ide i gdje ga želi. Privatnik vrlo brzo spozna da dio upravljanja mora prepustiti drugomu. U tom trenu, kad postane jasno da je potrebno znanje drugih i njihovo uvođenje u svoju viziju, rada se potreba za menadžmentom. To se ponavlja u javnoj upravi, dođu u malo drugačijim uvjetima i sadržaju. Ako znate kamo idu nacionalna ekonomija i cijelo društvo, morate se prilagoditi i imati organizacijski aparat koji ne mora dijeliti vašu viziju, ali mora je znati ostvariti. Politika ima velik problem s povjerenjem prema tom aparatu.

U svim zemljama postoje gotovo isti resursi. Ne može gospodarstvo imati dobre ljude, a javna uprava loše. Mi u Hrvatskoj čak imamo situaciju da javna uprava ima bolje mogućnosti zapošljavanja zbog trenutačne situacije na tržištu i atraktivnosti posla, što je iskrivljeno i nije pravilo u EU. Nedostaje samo menadžerski sustav upravljanja u javnim društvima, koji treba biti gotovo isti kao onaj u dioničkim društvima. To nije nikakvo pretjerivanje, nego potreba jer se strateški ciljevi političkih stranaka ni u čemu ne razlikuju. Koja stranka ne želi rast BDP-a i zaposlenosti? Ciljevi su isti, samo što se u Hrvatskoj pri promjeni političke opcije na vlasti događa i velika promjena u upravljanju strateškim ciljevima. Kad bismo imali sustav koji se zasniva na provođenju strategije, pri promjeni vlasti u upravljanju se ništa ne bi trebalo promijeniti. Nemamo takav sustav, a političari se boje i jasne ocjene, zato nemamo ni jasne strateške ciljeve. Kad imate jasan cilj, lako je ocijeniti njegovu provedbu pa se, posve ljudski, javlja strah od neuspjeha, koji osjećaju i biznismeni.

Proces traje još od 2011. Lani su prihvaćeni svi zakoni, a ove godine počinju se primjenjivati. Orijentiranost na učinkovitost u cijelosti mijenja sustav. Konkretno, Vladin cilj više nije zaposliti petsto ljudi koji će izdavati vozačke dozvole i cilj službenika nije izdati dvjesto vozačkih dozvola na dan, nego veća sigurnost u prometu. Definirati takav učinkovit cilj mnogo je teže nego prebrojiti koliko ste rješenja izdali.

Hrvatska je od tog načina upravljanja jednako daleko koliko i većina članica EU, u kojima se smatra da je upravljanje državom balansiranje između ciljeva i resursa. Situacija u kojoj svi dobivaju jednostavno nije menadžment.

Pogledajte samo što događa kad austrijska osiguravajuća društva i banke uđu na hrvatsko tržište: strani ulagač uvodi novu tehnologiju na tržište i nailazi na fantastičan ljudski resurs. Kad pogledate strukturu austrijskih i talijanskih holdinga, vidite da su povukli menadžere i iz tvrtki kćeri iz Hrvatske. Potencijal i znanje menadžmenta u Hrvatskoj vrlo je veliko i možda smo čak u prednosti jer smo jako obrazovani, prilagodljivi i naučeni balansirati u sustavima koji nisu savršeno organizirani. Nažalost, ljudi ne ostaju u Hrvatskoj, što govori da to nije pitanje kvalitete menadžmenta, nego sustava.

Financijska kriza povećala je rizičnost zemlje, ali nije dominantan faktor zbog kojeg Hrvatska danas nema izravnih stranih ulaganja. Glavni je krivac neučinkovitost sustava. Znam da se ponavljamo, no u posljednjih sedam godina na svim se poslovnim skupovima u Austriji može čuti samo jedna kritika na račun Hrvatske, a to je nesigurnost, ponajprije pravna i porezna. Često se postavlja i pitanje poreznih stopa. One jesu visoke, ali nisu ključne; problem je njihovo stalno mijenjanje i nepoznavanje sustava provedbe oporezivanja. Pravni je sustav pak gotovo istovjetan onomu u Austriji, zbog čega se nije jedanput dogodilo da strani ulagač iz te regije poznaje bolje hrvatsko pravo od onih koji bi ga trebali provoditi. Gotovo nema austrijskog ulagača koji nije imao neugodnosti sa sporošću hrvatskog pravosuđa. Treći je problem realno skupa radna snaga, što znači da nema jeftine proizvodnje. To se može promijeniti orijentacijom gospodarstva na druge investicijske segmente.

Ne, ne znači da smo zapeli u tranziciji samo zato što se na strukturnu, ekonomsku, pa i, ako hoćete, političku krizu gleda jako pesimistično. Kad promatrate iskustva promjena u drugim zemljama EU, postignuti su vrlo dobri rezultati u kratkom roku. Najbolji je primjer uvođenje fiskalne discipline. Treba spomenuti i visoku razinu ekonomske demokracije. Trend je pozitivan i naglim promjenama koje se toliko ne prepoznaju ostvareni su ciljevi za koje je nekim zemljama trebalo četvrt stoljeća. Mnogo se radi i na tome da rad bude cijenjen jer realna primanja i životni standard u Hrvatskoj nemaju veze jedno s drugim. Preduvjet za ulaganja jest kontroliranje sive zone i sprečavanje bijega iz sustava, tj. bijele zone.

Sustav mora biti transparentan i vjerodostojan. Nije problem u tome da ljudi zarađuju, to su spremnost i poduzetnički duh. Međutim, premalo se vrednuje ono od čega bi se trebalo živjeti, a ono od čega se živi u sivoj je zoni. Dok imate takav sustav, nema stvarne vrijednosti i sustava predviđanja vrijednosti radne snage, pa je plaća nužno zlo, a zarađuje se negdje drugdje. Mora se živjeti od onoga što se radi. Ako se u drugom poslu bolje zarađuje, onda to treba biti glavni izvor prihoda. Zato smo u pretpristupnim ugovorima imali i smanjenje subvencija koje blokiraju sve novo, što dugoročno ozdravljuje naš sustav. Ljudi se također kolektivnim ugovorima obvezuju na lojalnost, a drugima se posve ukliduju radna prava. Taj problem koči ulaganja u realnom sektoru.