Postane li suradnik tužitelja, Zdravko Mustač za sebe može ishoditi simboličnu kaznu, a za opće dobro učiniti taj postupak početkom hrvatske antitotalitarne katarze.
Josip Perković u posljednjih je petnaestak godina kao čovjek iz sjene bio iznimno utjecajan u proizvodnji nove hrvatske političke i društvene elite i siva eminencija upravljanja državom i društvom, koje je bilo naslonjeno na bivše pripadnike starih obavještajnih struktura i njihove potomke, na Veliku Britaniju kao ključnu ‘veliku saveznicu’ te proregionalnu, odnosno zapadnobalkansku politiku kao generatora stalna sukoba niskog intenziteta, koji je prirodni milje takve poslijeimperialne politike.
A sad je u najnezahvalnijem položaju koji mu se mogao dogoditi: odlučujući o njegovu (ne)izručenju Njemačkoj, suci Vrhovnog suda odlučuju i o svojoj budućoj europskoj kredibilnosti, dakle i o svojoj održivoj budućnosti, a u međuvremenu se u postupku koji vodi njemačko pravosuđe, čini se, pojavljuje džoker Mustač koji Perkoviću jako sužava mogućnost nagodbe s njemačkim tužiteljem i izbija mu adute utjecaja, odnosno pritiska na hrvatske strukture. Naime, dok je Perkovićev odvjetnik i vjerni suradnik Anto Nobilo otvarao ratove s njemačkim pravosuđem i po Srbiji i Crnoj Gori tražio načina da u klasičnoj maniri svojih obrana prebaciti odgovornost na mrtve krivce, poput druga Stane, Mustač se možda već nagodio.
Zdravko Mustač nije samo prvooptuženi o ovom slučaju nego i osoba velikih saznanja i spoznaja. Bio je, uz ostalo, šef jugoslavenske i šef hrvatske tajne policije (kolokvijalno UDBA-e) i šef Josipu Perkoviću. On zna kako je organizirano ubojstvo Stjepana Đurekovića koje je predmet njemačkog pravosuđa, zna tko je izdao nalog, a tko organizirao i izvršio likvidaciju u tom slučaju, ali zna i kako su funkcionirali model obrade i likvidacija državnih neprijatelja, kako se služba prilagođavala novim višestrančkim uvjetima i koliko je bila različita i konfliktna unutar sebe te još mnogo toga što može pomoći razumijevanju događaja u posljednjih dvadesetak godina i izgradnji zdravijih i demokratičnijih društvenih odnosa u sljedećih dvadesetak godina.
