Fućka mi se za direkive iz Bruxellesa! Hrvatska pred bankrotom nije u prilici slijepo slijediti sve čega se sjete u Bruxellesu. Mi trebamo imati druge prioritete. EU-hipernormiranje uništava nacionalne ekonomije.
Legalizacija i energetsko certificiranje preusmjerit će bar milijardu kuna iz potrošnje hrane, odjeće i obuće u džepove malobrojnih. To sigurno neće dignuti BDP.
Ministrica graditeljstva Anka Mrak Taritaš ne opterećuje se, prema svemu sudeći, smisom zakona koji se ‘štancaju’ u njezinu ministarstvu. Zakon je zakon i mora se provoditi, očita je njezina logika. Najnoviji je primjer odredba Zakona o gradnji da svaka nekretnina koja se pokušava prodati mora imati energetski certifikat. To što se ministrica zapetljala u definiciju što jest, a što nije medij, pa je prema tome kažnjivo ili nije kažnjivo oglašavati energetski necertificirane zgrade, samo je manji dio problema. Bit je u tome da je obvezno energetsko certificiranje zgrada bedastoća, a troškovi njime prouzročeni para-fiskalni namet. Izjava ministrice Mrak Taritaš da to nije para-fiskalni namet ‘nego obveza’ zaslužuje ući u konkurenciju političkih besmislica godine. Kao da dvije stotine drugih para-fiskalnih nameta nisu obveza. Nego što su? Slobodna volja građana i poduzetnika? Dajte, molim vas…
Na tezu o besmislenosti obveznoga energetskog certificiranja već čujem dvije dežurne primjedbe. Prva se svodi na upozorenje da je energetski certifikat predviđen ‘svetom’ direktivom iz Bruxellesa. A druga da je zakon to predvidio i što se tu ima raspravlji. Ako smo mi hrvatski građani od 1. srpnja 2013. punopravni članovi zajednice zvane Europska unija, onda imamo pravo biti kritični prema onomu što dolazi iz Bruxellesa. I imamo pravo kritizirati umotvorine tamošnjih dobro plaćenih birokrata te jednako tako početi pritiskati hrvatske predstavnike u tijelima Europske unije da se pobune protiv hipernormiranosti života i poslovanja na području EU. Primjer prenormiranosti za zemlju koja je pred bankrotom upravo je energetski certifikat. Naravno da je štednja energije korisna, ali problematično je što će se dogoditi uvođenjem energetskih certifikata. Hoće li nezaposlena sirotinja navaliti na ulaganje u obnovu fasada najsuvremenijim premazima na bazi nanotehnologije? Ugrađivati trošljive prozore? Malo sutra! Ljudi za to nemaju novca. Ove zime mnogi griju samo jednu sobu. Stara je uzrečica da nebogati ljudi znaju da je bolje kupiti nov automobil, ali ipak voze polovni, koji im donosi mnogo troškova. Tako je i s grijanjem. Jedna od smješnijih stvari sa sjednica hrvatskih vlada posljednjih dvadesetak godina jest dio obrazloženja prijedloga novih zakona u kojem se iznova prepisuje formulacija kako ‘za provedbu ovog zakona ne treba osigurati sredstva u državnom proračunu RH’. To obično nije istina jer se sa svakim zakonom administracija poveća bar za desetak činovnika. Obveza predlagatelja zakona morala bi biti da u obrazloženju prijedloga zakona navedu koliko provođenje te njihove umotvorine zahtijeva angažiranje sredstava građana i poduzetnika.
