LEGALIZACIJA KORUPCIJE? (2) Odvjetnici i konzultanti rade na proviziju, ali su protiv nje

Možda u vezi ni s jednim pitanjem do sada autor ovog teksta nije našao na tako jedinstveno mišljenje kao što je ono koje je pravna struka iskazala o legalizaciji provizije. Za razliku od prošlog broja u kojem smo otvorili tu raspravu u kojoj su se mogli čuti razlozi ‘za’ i ‘protiv’ te prijedlozi modela provizije od onih koji tu ideju nisu odbacili ‘a priori’, pravni stručnjaci bili su odlučno protiv. Zanimljivo je pak da su svi unatoč negativnom stajalištu, osim stručnjakinje za ustavno pravo dr. sc. Sanje Barić, željeli ostati anonimni, čak i oni koji su odgovorili e-poštom, iako nije jasno zbog čega. Doduše, tema je šakljiva i možda u moru korupcijskih afera ljudi pušu i na hladno, ali teško je shvatiti zašto su i u anonimnosti zauzeli gotovo jedinstveno stajalište.

‘Provizija je protuustavna’ Što je, tu je – krenimo od dr. sc. Sanje Barić, profesorice na Pravnom fakultetu u Rijeci s kojom je autor članka imao zanimljivu prepisku. Profesorica se zgrozila nad pitanjima o legalizaciji provizije najprije odgovorivši: ‘Vi se šalite?’ Kad smo joj objasnili da se nimalo ne šalimo, naglasila je da je to, prema njezinu dubokom osobnom i stručnom uvjerenju, posve neprihvatljivo.

Štoviše, može se smatrati i protuustavnim jer ostvarenje ili brzinu ostvarenja nekog prava vezuje uz imovinu, odnosno status imućnosti ili mogućnost da netko dodatno plati. U čl. 14. st. 1. našeg Ustava jasno je rečeno da imovina ne smije biti razlogom postojanja razlike u pravima i slobodama – objašnjava Barić.

Osim toga, napominje, neustavnost legalizacije provizije vidljiva je ne samo sa stajališta nejednakosti nego s temeljnog stajališta elementarne racionalsnosti propisa. Naime, nema nikakve racionalne povezanosti između plaćanja provizije i skraćenja roka izdavanja rješenja o, primjerice, građevinskoj dozvoli. To je li nečiji zahtjev važniji, odnosno hitniji, stvar je prosudbe relevantnih činjeničnih okolnosti, a nikako, naglašava Barić, mogućnosti da netko plati više. Zato je mogućnost plaćanja kao preduvjet dobivanja javne usluge i u tom smislu, tvrdi, posve neustavna.

Iz jednoga zagrebačkog odvjetničkog ureda poručuju da je to ‘nemoguće, nedopušteno i nepotrebno’. Nemoguće zato što bi to bilo u suprotnosti s logikom djelovanja javne uprave koja mora težiti što ujednačenijem kriteriju, nedopušteno stoga što je amoralno, a nepotrebno jer bi legalizacija provizije stvorila sustav u kojem svatko radi isključivo za proviziju, pa bi posljedica mogla biti da referenti privlače podnositelje zahtjeva slično kao što čine osiguravajuće kuće – nuđenjem raznih pogodnosti.

• Ovako se čini smiješnim, ali ljudi su vrlo maštoviti i mogu doći na svakakvu ideju. Bojim se da bi to bio rak društva koji bi metastazirao u sve njegove pore – kaže anonimni odvjetnik.

Na našu primjedbu da je rak već odavno metastazirao i da ima i onih koji misle da bismo organizam možda trebali prilagoditi takvom stanju, odgovorio je da to jest točno, no da taj rak još nije smrtonosan i treba ga odstraniti. On smatra da je upravni postupak stvar unutarnje organizacije državne administracije kojom bi bili nagrađeni oni koji ostvaruju rezultate, a kažnjeni oni koji to ne čine.

Jednako razmišljaju drugi odvjetnici s kojima smo razgovarali. Inače, kad to spominjemo, zanimljivo je da su najjasniji u odbacivanju legalizacije provizije ovog tjedna bili odvjetnici, a prošlog konzultanti, dakle ljudi koji i sami dio svojih primanja ostvaruju, doduše legalnom, provizijom. Ne želimo reći kako se njihovo stajalište temelji na osobnom interesu jer bi to doista bilo pretjerano i treba vjerovati da svi oni uistinu misle najbolje za društvo. Uostalom, pozivajući ih na komentar, bili su zatečeni pitanjima i malo je vjerojatno da su istog trenutka kroz misli mogli provrtjeti pitanja poput onoga bi li im referenti s legaliziranom provizijom bili konkurencija.

Zanimljivo je razmišljanje jednog odvjetnika koji je rekao da bi možda mogao prihvatiti mogućnost da se nekom odvjetniku ili konzultantu legalno plati kako bi na svoj način ubrzao postupak dobivanja rješenja.

Kad smo prenijeli tu ideju, taj je odvjetnik rekao da je to prihvatljivo te da bi se na neki način moglo regulirati da se ne provjerava kako su odvjetnik ili konzultant našli rješenje za tvrtku. Od tvrtke bi se naplatili zarada i troškovi, u koje bi se ubrajao i mito za referenta. To je, složit ćemo se, gotovo legalizacija provizije zaobilaznim putem i usmjeravanje novca od referenta prema odvjetnicima i konzultantima.

Ponavljamo, to ne znači da su naši sugovornici branili svoje interese jer je upitno koliko su ih u prvi mah mogli povezati i ne tvrdimo da hine moralnost. Još jedan zagrebački odvjetnik podsjetio nas je na slučaj presude bivšem potpredsjedniku HFP-a Ivanu Gotovcu u aferi Mali maestro. Rekao je da je upravo u tom slučaju sudska praksa (dakle pravna struka) pokazala da postoji neka vrsta legalnog mita koji se zove dar prijatelju. Naime, iako je Županijski sud u Zagrebu potkraj rujna 2011. osudio Gotovca na dvije godine zatvora jer je pokušao pogodovati bosanskog poduzetnika iz Kreševa Svetlanu Staniću da se dokopa Dalmacijavina i splitskog hotela Bellevue, Sud nije prihvatio tri od pet načina podmićivanja koje je naveo Uskok: darovanu peku, plaćeni put u Monte Carlo i ljetovanje na Stanićevoj jahti. Sudsko vijeće smatralo je da se to može promatrati u kontekstu međusobnog prijateljskog darivanja iznadprosječno imućnih obitelji. Iako je jasno da je tu bila riječ o mitu, pogotovo jer su u vezi s dva preostala načina podmićivanja u tom slučaju, očito je, navodi naš sugovornik, da je sudska praksa zapravo legalizirala neke vrste mita, tj. provizije. Iako odbacuje tu ideju, sugovornik sugerira da se i među pravnim stručnjacima na ovako ili onako mogu naći zagovornici tog čina.

Da je legalizacija provizije ‘nesumnjivo protucivilizacijski naum’, tvrdi profesorica Barić, koja se zapravo javila da dodatno prokomentira to pitanje, zgrožena našom temom. Kao argument navela je da su državne i javne službe, posebno pravosuđe u kasnome srednjem vijeku, odnosno početkom novoga vijeka u Francuskoj, još bile smatrane ‘osobnim lenom’ koje se nasleđivalo i nisu nikako bile jamstvo jednakosti, koja je temelj, tj. bit vladavine prava novoga vijeka. Nadalje, ideja da bi se bilo koja usluga dobila (ili brže dobila) plaćanjem nalik je na ideju o vezivanju biračkog prava uz imućnost, što je praksa kojoj je 20. stoljeće uspješno stalo na kraj. – To valja bezrezervno i potpuno odbaciti, javno označiti kao sramotno i zlonamjerno razmišljanje – zaključuje Barić.

Iz toga proizlazi da bismo sad mogli očekivati podnošenje ustavne tužbe za poništenje postupka izdavanja putovnica. Naime, MUP naplaćuje izdavanje putovnice 320 kuna, a cijena je žurnog postupka – 410 kuna. Je li ta razlika legalno mito za ubrzanje postupka, dostupno samo onima koji imaju novac?

Mito je naša stvarnost. Tema je potaknuta očajem dijela ulagača koji godinama čekaju da preskoče razne administrativne zapore. Tako smo samo otvorili raspravu i nastavili je u ovom broju. Smatramo da je bolje i na taj način potaknuti temu nego da netko jednom pokrene kampanju zauzimajući se za legalizaciju provizije. U prošlosti su nas, zloupotrijebivši medije, indoktrinirali oni koji su se zauzimali za vrijednosti neprimjerene civilizacijskim pa zašto u mogućoj kampanji za legalizaciju provizije ponovno ne bi netko nametnuo vrijednosti za koje će se poslije ustanoviti da su iskrivljene? Zato je to bolje učiniti ovako, raspravom među sugovornicima. Uostalom, vidjeli smo kako čak i djelitelji pravde katkad zaključuju da mito nije mito, pa zašto onda ne bismo raspravljali o tome?