Posao snova

Privatne kurirske službe u novogodišnjoj su noći od ponoci pečatirale zahtjeve za državne poticaje za 12 megavata solarnih elektrana. Ulagači koji su stali u red u dežurnoj pošti 1. siječnja u sedam sati ujutro ostali su bez poticaja za ‘prekobrojnih’ 76 megavata.

Drugi se pak ulagač, doznali smo naknadno od njega samoga, dosjetio i ranije predao zahtjev te s poštanskim službenicom dogovorio da ga pečatira u 7.01 sat. Obojica su ispalila potpuni amateri – kvota je odavno bila popunjena. U dogovoru s privatnim kurirskim službama, nečiji (?) su se zahtjevi pečatirali u prvih minutama poslije ponoci: 00.01, 00.02 itd. Tako bar tvrdi ulagač s početka priče. Kvota je, kaže, popunjena u prvih 14 minuta nakon ponoci! Službene potvrde nismo uspjeli dobiti, no prema ne-sluzbenim informacijama, vjerodostojnost zahtjeva provjerava se i ‘istraga je u tijeku’. Dakle, ipak nešto smrđi.

Je li riječ o 14, 15 ili 38 minuta u kojima je kvota ispunila samo jedna tvrtka, kako se također može čuti, zapravo je nevažno. Kvota je popunjena, bar kad je riječ o zahtjevima. HROTE je objavio da je do 9. siječnja zaprimio ukupno 2079 zahtjeva za zaključenje ugovora o otkupu električne energije snage od 88 MW. Čak 76 MW više nego što treba! Interes je golem, stoga do mišljenja investitora ne začuđuje jer riječ je o pravoj bitki. I ne jenjava godinama unatoč snižavanju otkupne cijene, kvote, mijenjanju pravila, netransparentnosti…

Slično je bilo i lani, kad je već 4. siječnja objavljeno da je kvota dosegnutna i da se više ne mogu zaljubiti u novi otkup. U HROTE-u napominju da su na svojim stranicama obavijestili javnost u više na vrata i govorili o tome u medijima. Kažu da su nositelji projekata i dalje nastavili podnosit zahtjeve te da ih nisu mogli spriječiti, a i nisu bili ovlašteni za to. Edo Jerkić, direktor tvrtke za konzalting Vivosomnia, podsjeća i na to kako je objavljeno da se daljnji zahtjevi mogu predavati na ‘listu čekanja’. Naime, ulagači su očekivali da će ipak ući u staru ili novu kvotu kao i stojte u redu, jer uvijek netko otpadne i ne realiziraju se svi ugovori. U Ministarstvu gospodarstva kažu da s obzirom na rok gradnje analiza tek slijedi: – U slučaju neispunjena ciljeva prema Nacionalnome akcijskom planu od 52 MW s ugovorima koji su se realizirali ili će se realizirati, otvorit će se mogućnost novih kvota. U travnju će se točno znati ukupna realiziranost kvote iz 2013. te će se u skladu s tim definirati nova – odgovaraju.

Novi Nacionalni akcijski plan prihvaćen je u listopadu prošle godine i treba ga odobriti EK. U Ministarstvu gospodarstva kažu da je upućen Komisiji, ona pak kaže da ga nije dobila na odobrenje. Lud zbunjenoga! Vjerovatno još putuje, jer ipak je Bruxelles jako daleko. U svakom slučaju, odobren još nije. A iz njega, na kraju krajeva, proizlazi novi TS za 2014. koji ne predviđa prenošenje zaprimljenih zahtjeva iz 2013., nego traži slanje novih. Na temelju toga onima koji su nastavili predavati zahtjeve u 2013. nakon što je objavljeno da je kvota popunjena poslane su od bijenice. I to još u prosincu prošle godine, mjesec dana prije nego što je novi TS stupio na snagu. Zasad su u Ministarstvu stigle četiri žalbe. Sunstroom je predao žalbe za osam projekata ukupne snage od 7,5 MW za neintegrirane sunčevne elektrane. Potrošio je gotovo pet vlastitih milijuna kuna. Predsjednik Uprave Aljoša Pleić podsjeća na to da se od 2007. do 2012. ništa nije mijenjalo, a trebalo je jer se to tržište u svijetu mijenjalo dinamično; mijenjale su se tehnologije, cijene, rokovni realizacije i isplativost. Nakon toga, u nepunih godinu i nekoliko mjeseci TS i uvjeti mijenjali su se četiri puta.

Investitori ulažu velik novac, a tijekom tog razdoblja nekoliko puta mijenjaju se uvjeti i uvjeti. Naši projekti i investicija od 90 milijuna kuna sastoji se od 85 posto domaće komponente, domaćih tvrtki, projektanata, proizvođača, izvođača. Sad je to upitno? Oni koji su ovdje već godinama tužiti će državu za naknadu štete. I neće izgubiti, pogotovo ako nastupe zajedno. Ta se tužba procjenjuje na 600-tinjak milijuna eura – ističe Pleić, koji priznaje pomake u sektoru, ali upozorava na to da nisu dovoljno.

U HUP-u smatraju da se česte velike promjene događaju zbog nerazumijevanja sektora, ponajprije zbog administrativnih procedura i nedostatka iskustva u praksi, neprihvaćanja napretka tehnologije i izostanka aktivnijeg uključivanja predstavnika gospodarstva. To ostavlja dramatične posljedice na sektor malog i srednjeg poduzetništva, koji se time bavi. Od integriranih sustava većina novaca ostaje u zemlji i od svih tehnologija u fotonomskim sustavima u prosjeku ima najmanje stranaca. Među neintegriranimi prevladavaju strani ulagači jer su to ipak veći projekt, zbog čega su i vredniji. Današnja situacija, nastavljaju u HUP-u, zbog razvoja tehnologije, njezine veće učinkovitosti, ali i cijene opreme, omogućuje provedbu projekata velikih neintegriranih sunčevih elektrana uza znatno manju poticajnu cijenu. Čak i cijena ne smeta toliko koliko kvota. Stjepan Talan, direktor jedinoga proizvođača fotonomskih modula u Hrvatskoj Solvisa, kaže da je kvota premalena za njihove kapacitete od 60 MW na godinu.

Kad bi se prihvatili svi podneseni zahtjevi, Solvis bi promijenio omjer postotka izvoza i domaćeg tržišta i aktivno se uključio u daljnji razvoj fotonaona u Hrvatskoj, što je trend u ostalim zemljama u EU i svijetu. Pokazatelji na globalnoj razini predviđaju stalan rast fotonaona u svijetu – govori Talan.

Kad je riječ o reakcijama ulagača, pojedinci smatraju da to samo pokazuje da mnogi u to žele ući jer nema nikakva rizika, a zajamčena je dobra zarada. To je zlatna koka, ističu. Hrvatska je, naime, poticala proizvodnju električne energije iz OIE-ja putem malih solara od 2007. do 2012. s 550 eura/MWh, od 2012. do 2013. s 348 eura/MWh, a 2014. će s oko 250 eura/MWh. To je, doduše, cijena fotonaona na krovu, poticaj za elektrane na tlu prema novome je TS-u 70 eura/MWh. A prosječna je cijena na burzi trenutačno 51 eura/MWh! Ipak, služi se da bi kvote mogle biti malo više, ali sigurno ne onolike kolike bi htjeli ‘oni koji na tome zgrču veliku lovu’.

Jerkić pak kaže da je netočno da se ulagači žale zbog dobre zarađe: Očito je da su spremni poslovati i prema gotovo tržišnim cijenama. I pun mi je kufer toga da se promiče priča kako je sramota zaraditi u državi u kojoj svi političari bezobzirno kradu. Otakad je to zločin? – čudi se Jerkić.

Da ima interes, nastavlja, kapitala, industrije i razvijen sustav usluga, to smo dokazali. Ali nema najvažnijeg: promišljene politike i održivog razvoja sektora. Ironicno, jer upravo je fotonapon u svijetu jedan od najvažnijih simbola održivog razvoja. Ipak, nema smisla uspoređivati se s Njemačkom, Nizozemskom, Francuskom ili Španjolskom, jer ako smo spremni reći kako se kod njih razvija sektor OIE-ja, također moramo biti spremni reći koliko one imaju nuklearne energije; koliko, primjerice, Njemačka proizvodi električne energije iz ugljena. Jesmo li spremni slijediti ih u tome?

Tko zna koja bi se vrata otvorila kad bi sustav bio uređeniji i jasniji, kad bi postojala sigurnost? To je poenta priče. Možda tih skupih bitaka između države i ulagača ne bi bilo. Možda u tom slučaju nitko ne bi mogao ‘maznuti’ kvotu, preveliku ili premalnu, s niskom ili visokom zajamčenom otkupnom cijenom, u samo nekoliko minuta.