Usprkos strahu i histeriji britanske obale još nisu preplavili siroti Bugari i Rumunji. Iako imigranti od 2000. uplaćuju više u britanski proračun nego što iz njega izvlače, Britanci već tjednima žive u strahu da će im Rumunji i Bugari ‘pojesti’ socijalnu pomoć nakon što je isteklo sedmogodišnje ograničenje kretanja njihovih radnika u EU. I unatoč tome što se emigracija iz tih zemalja smanjuje od 2007.
S otočke strane motivacija je sasvim jasna: premijer David Cameron muku muči s radikalnim elementima u svojoj konzervativnoj stranci i porastom popularnosti desničarske opcije UKIP. Sasvim u skladu s europskim trendom, tvrdo desna stranka prikuplja sve više bodova na svojoj isključivoj, nacionalističkoj i antieuropskoj retorici, a Cameronov položaj dodatno komplicira slični takvi elementi u vlastitoj stranci. Manevarski prostor stoga mu je veoma skučen i prisiljen je hodati po vrlo tankoj žici između udovoljavanja antieuropskom sentimentu kod kuće i irritiranja ‘europskih partnera’. Obećavanje referenduma o članstvu u EU 2017. nije smirilo strasti i spuštanje brane prema Rumunjima i Bugarima ponudilo se kao prirodna ekstenzija te rasprave. Narodu se plasiraju uobičajene floskule o navali ‘drugih’ na ‘naše obale’ i njihovoj odgovornosti za manjak radnih mjesta. Kao da svaki veći britanski grad nema četvrti nakrcane rođenim Englezima koji cijeli život nisu skupili jedan dan radnog staža, problem su imigranti, koji prema istraživanju University Collegea iz Londona, od 2000. i statistički uplaćuju više u britanski proračun nego što iz njega izvlače. Istim takvim banaliziranjem zapravo ispada da Rumunji, Bugari, Poljaci, Pakistanci, Indijci, Nigerijci i sva sila drugih imigranata izdržava nemalu vojsku domaćih lezilebovića i zabušanata.
No rasprava je, očekivano, već izmaknula kontroli pa obje ‘stožerne’ stranke britanske politike, oporbeni laburisti i vladačući konzervativci, zadovoljavaju najniže strasti. Premijer je uočio sjajnu priliku za plasiranje priče o ograničenju slobode kretanja radnika u EU, koja i u idealnim uvjetima funkcionira mnogo lošije od slobode kretanja kapitala, robe i usluga, kao pokusnog balona za svoj širi plan. Cameron namjerava pod britanskim prijetnjama izlaska Britanije iz EU isposlovati nove uvjete članstva Ujedinjenoga Kraljevstva, pri čemu mu se tema o kretanju radnika učinila sjajnom za testiranje jedinstvenosti ostalih članica i sondiranje mogućih saveznika u daljnjim borbama.
Zasad je dobio i neke pozitivne migove (Finska, Njemačka, Italija, Austrija, Nizozemska), ali nije našao na široku i otvorenu potporu. Iz službenih ustanova pak, prije svega Komisije, došlo je nekoliko jasnih upozorenja da nema vrđanja s pravilima. Štoviše, neki, poput potpredsjednice Komisije Vivane Reding, i načelno su se ‘zaratili’ s Cameronom upozorivši na činjeničnu netočnost njegovih tvrdnji o štetnosti migracija i ‘predarežljiv’ sustav socijalnog osiguranja u Britaniji. Cameron je zato naglasio promjenu pravila u sustavu socijalne zaštite i najave kako će neka prava ograničiti radi odvraćanja od ‘socijalnog turizma’ (emigriranje u neku zemlju zbog povoljnih socijalnih naknada). Zamisao je da se uvede tromjesečno razdoblje počeka na povlačenje socijalnih prava svježe pridošle, a UKIP traži pet godina; sami torijevci najradije bi dvije godine. Osim toga, Britanci namjeravaju ograničiti pomoć na šest mjeseci za one koji nemaju realnu mogućnost zapošljavanja i ukinuti povlastice za stanovanje državljanima EU koji traže posao.
