Sud u Strasbourgu preuzeo pravne stečevine’ iz Hrvatske

Izgubio sam sporove, ali dobio sam kapitalnu informaciju. I u Strasbourgu, kao i u Hrvatskoj, izbjegavaju rješavati bit problema otkrivanjem proceduralnih pogrešaka.

Prema mišljenju časnih sudaca, to što sam o stanju svog predmeta pitao novinarskim upitom predsjednika Upravnog suda nije me oslobodilo obveze da upotrijebim domaći pravni lijek prije nego što sam se usudio obratiti Međunarodnom sudu za ljudska prava.

U travnju 2007. Ministarstvo pravosuđa, a u svibnju 2008. Ministarstvo financija odbili su odgovoriti na dva ‘nezgodna’ novinarska pitanja. Pitanje Ministarstva pravosuđa bilo je koliko je ministara članova u dva ili više nadzornih odbora u trgovačkim društvima, a drugo Ministarstvu financija koliki su godišnji prihodi državnog proračuna od rudarskih i koncesijskih naknada.

I tek prije tri tjedna (nakon šest godina) na web-stranici Međunarodnog suda u Strasbourgu objavljena je konačna presuda o ministrima u nadzornim odborima. O odbijanju tužbe na istom sudu zbog uskraćenog odgovora na pitanje koliki su prihodi od koncesijskih i rudarskih naknada dostavljena mi je malo prije samo obavijest (bez obrazložene pisane odluke propisane člankom 45. Konvencije).

Spomenuta presuda i pismo o odbijanju tužbe zapravo znače da sam na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu izgubio oba sudska sporova. Treba, međutim, poštano priznati da sam ja kriv što sam izgubio te sporove. Na Međunarodnom sudu uvijek budni suci uočili su moj proceduralni propust.

Nije im promaknulo da sam ‘posebno propustio uložiti žalbu u skladu s člankom 218/2. Zakona o upravnom postupku, što mi je moglo osigurati učinkovitu mogućnost da će upravni postupak biti ubrzan i zahtjev riješen’.

To što sam o stanju svog predmeta pitao novinarskim upitom predsjednika Upravnog suda nije me oslobodilo obveze da upotrijebim spomenuti domaći pravni lijek prije nego što sam se usudio obratiti Međunarodnom sudu za ljudska prava.

I, eto, zbog toga mojeg propusta Međunarodni sud presudio je, ‘pretpostavljajući čak i to da je ovdje bilo razloga da mu se podnositelj obrati, da tužbu treba odbaciti u skladu s člankom 35. §§ 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova u svojoj državi’ (vidi presudu).

Razumljivim govorom čitateljima, treba reći što to prije šest godina nisu mogli pravodobno doznati u Ministarstvu pravosuđa i Ministarstvu financija zbog novinarske proceduralne pogreške u šestogodišnjoj sudskoj trakavici na domaćim sudovima i međunarodnom.

Primjerice, da je tadašnji ministar financija Ivan Šuker bio predsjednik Nadzornog odbora Ine (u vrijeme u kojemu su premijer Ivo Sanader i šef MOL-a Zoltán Hernádi, navodno, ugovarali mito zbog kojega se još sudi bivšem premijeru Sanaderu, ne i Hernádiu).

Ili da su najprije isti Ivan Šuker, a zatim i njegov pomoćnik Zdravko Marić bili predsjednici Nadzornog odbora Hrvatske poštanske banke neposredno prije uhićenja predsjednika Uprave te banke Josipa Protege.

Pa da je uoči afera u Croatia osiguranju predsjednik Nadzornog odbora opet bio Ivan Šuker. Sjetimo se i da je (tadašnji) ministar Branko Vukelić bio predsjednik Nadzornog odbora Brodosplita u vrijeme izbijanja afera ‘Wessels’ kojom je za potrebe HDZ-a isisano više od 4,7 milijuna američkih dolara itd.

Nemoguće je sve pobrojati o čemu bi javnost bila pravodobno informirana da neuki novinar nije propustio iskoristiti mogućnosti ‘domaćeg pravnog lijeka iz članka 218/2. Zakona o upravnom postupku’.

Tužbu protiv sramne presude Upravnog suda Hrvatske prema kojoj ministar financija svojim pravilnikom može proglasiti tajnima (javne) prihode državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada Međunarodni sud u Strasbourgu odbio je dopisom bez pisane i obrazložene odluke o odbijanju suprotno članku 45. Europske konvencije o ljudskim pravima. U potpisu stanovita Elica Grdinić, donedavna sudsko savjetnica na Ustavnom sudu Hrvatske.

Premda sam izgubio oba spora, nisam nezadovoljan. Na osnovi tih (izgubljenih) postupaka na Međunarodnom sudu za ljudska prava spoznao sam da ‘preuzimanje pravnih stečevina’ nije bilo jednosmjerno, samo iz Europe u Hrvatsku, nego i obrnuto – iz Hrvatske u Europu. A to je kapitalna informacija za sve iz Hrvatske prije nego što se usude zatražiti sudsku zaštitu na Međunarodnom sudu u Strasbourgu jer u Strasbourgu, jednako kao i u Hrvatskoj, izbjegavaju rješavati bit problema otkrivanjem proceduralnih pogrešaka.