Ka os polureformi

U psihološkoj igri asocijacije riječ koja opisuje sadašnju vladu u 90 posto slučajeva, s 90-postotnom vjerojatnošću bila bi: kaos! Stanje bez reda i predvidivosti. Nered i neodgovornost. Na prvu loptu riječ je opravdana. Čini se kao da vladajući još zbunjeno tapkaju u mraku. Nesvjesni svega što im se sručilo na glavu. Da, nepostojanje kulture formiranja vlade u sjeni, izostanak pripremljenosti za preuzimanje vlasti, čvrste idejne građe o proračunu i svim ekonomskim potezima vodi tamo gdje smo naizgled sada – u kaos.

No u trenutku kada počnete nabrati sve što je Vlada (ne)spretno dosad učinila ili to namjerava učiniti, kaos odjednom počinje poprimati matematičku definiciju: stvari su samo prividno nepredvidljive. Pitate se ima li iza svih tih nabacanih mjera, zakona, ideja, poteza… ipak kakav konkretan obris plana? Dobro, ne baš plana, ali barem nerascjepkane cjeline. Nečega što će početi donositi rezultate za tri, četiri ili više godina. Sugovornici, nažalost, iza kaosa ne vide uređenost. Luka Brkić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti iz svega što su vladajući dosad učinili nikako ne može iščitati neki suvisli plan.

• Ako gledate što je obećano ili zapisano kao obveza, malo je napravljeno. To jest pomaci i kratkoročne mjere, ali nisu reforme. Naravno da za neke mjere treba vremena da pokažu djelovanje, vjerojatno će biti vidljive tek za nekoliko godina, ali nažalost temeljni cilj, reformski paket, nigdje ne vidim – kategoričan je. Dodaje da ima puno razumijevanje za uvođenje fiskalne discipline, ali pita se što je sa Zakonom o javnom dugu? Dva do tri čovjeka koji nešto razumiju o javnim financijama upravljaju s 200 milijardi kuna javnog duga! Što tek misli o ideji da se sva dobit poduzeća prelije u državni proračun?

Nimalo bolje na potencijalni obris ne gleda ni Josip Budimir, ekonomski strateg HSLS-a. – Plan se doista može nazvati, ali to je plan preživljavanja, a ne izlaska iz recesije i budućeg razvoja. Potezi koje Milanovićeva vlada povlači nedosljedni su, kontroverzni i čak se unutar Vlade različito tumače. Teško je vidjeti sustavni pristup, ali činjenica je da su obećali nemoguće: rješavanje problema bez žrtava. No iskreno mislim da nisu imali pojma koliko su problemi duboki, situacija ih je jednostavno zatekla – misli Budimir, koji dodaje da nisu dovoljno respektirali krizu i odgađanje restrukturiranja svih bivših vlasti.

Nevidljivost konkretnog plana koji uvezuje sve pojedine poteze ministara Linića, Hajdaš Dončića, Vrdoljaka, Mrsića, Mrak Taritaš, Jovanovića… velikim je dijelom i rezultat neznanja upravljanja promjenama. Upravo je ta rabota, kako tvrdi američki profesor John P. Kotter, apsolutno esencijalna, ali i neopisivo teška. Dok u poslovnome svijetu, kako tko i kako u kojoj mjeri, promjene još i zna provoditi, čini se da hrvatskoj vladi ta vještina jednostavno nije legla. Uspješno uvođenje promjena, posebno strukturnih kakve su potrebne Hrvatskoj, neupitno zahtijeva duže razdoblje. No nakon dvije godine trebao bi se vidjeti neki smisao u mozaiku raznih poteza, pokušaja i pogrešaka.

Osim dugoročnosti takvog posla, druga je opća lekcija da krucijalne pogreške u bilo kojoj fazi procesa uvođenja promjena mogu unazaditi proces, poništiti sve što se dotad učinilo i imati negativan krajnji učinak. Kotter je izdvojio nekoliko čimbenika o kojima ovisi uspjeh upravljanja promjenama, od stvaranja osjećaja izvanredne hitnosti, kratkoročnih pobjeda, dobrog lidera i tima koji vodi te promjene do postojanja jasne vizije. Ništa od toga ne može se prepoznati na Markovu trgu.

Ines Vranješ Radovanović, poslovna savjetnica Granuma G, koja se, među ostalim, bavi i upravljanjem promjenama, kaže da osim dobre namjere upravljanje promjenama zasad ne vidi. Izostaju jasna strategija, smisao, razrađeni koraci. Ponajprije zato što nedostaje jasna i transparentna komunikacija prilikom uvođenja promjena. Kada nema komunikacije, nema ni potpore većine građana.

• Kada nema podršku onih kojih se promjene tiču, onda svaka promjena i svaki novi potez izazivaju otpor i osjećaj kaosa, besmisla i larpurlartizma da bi se opravdala pozicija onog koji promjene uvodi. Na dulje razdoblje to vodi nepovjerenju i strahu. Promjene na bolje, kao i promjene ‘na gore da bi bilo bolje’ nužne su u privatnom i poslovnom životu, ali morate znati kuda idete, što žrtvujete i koliko dugo, za koju korist, tko je sve uključen i što to dugoročno znači za sve uključene strane.

Ljudi u pravilu ne vole promjene, nije ih lako provesti i to nije popularna mjera. Važno je dobro planiranje, jasna komunikacija postojeće situacije i nužnost promjene. Naravno, nužno je sudjelovanje svih u promjeni, diplomatično stajalište i dijalog, kontinuirano izvještavanje uključenih o pomacima i rezultatima, kao i komuniciranje svih odmaka sa smjera i njihovih razloga. Ciljevi koji se žele postići moraju biti realistični i dosežljivi, ali najvažnije je svima uključenima u promjene jasno reći kako će znati da su promjene uspješno provedene i cilj ostvaren. Sve to preduvjeti su uspješnog uvođenja promjena – tumači Vranješ Radovanović dodajući da je pogreška pokušavati ‘prodati’ promjenu, to nikako nije održiva strategija, jer se to osjeti i tumači kao manipulacija.

Ljudi surađuju i promjenu prihvaćaju ako u promjeni sudjeluju, ako je razumiju i ako u njoj vide korist za sve strane. Na isto pitanje kako bi ocijenio Vladino upravljanje promjenama Brkić kratko kaže: ono ne postoji! – Nemamo ekonomsku nego društvenu krizu. To podrazumijeva da komunicirate s biračima, da imate duh kompromisa, uljudnog ponašanja i minimuma nacionalnih interesa, koji nikako ne smiju postati predmet političke trgovine. Umjesto toga vlast se čini kao da uopće nema percepciju dubine krize, pa je logično da se njima stvari događaju, a ne da oni upravljaju promjenama. Ne vidim ni u kratkom ni u dugom roku konkretnu i sustavnu ekonomsku politiku, a kada to izostaje, promjene ostaju bez upravljača – zaključuje Brkić.

Upravljati promjenama ne znači prepustiti se iluziji kranja javnog duga koncesijama i nemogućim megalomanskim investicijama. Jahanje na iluzijama davno prije polovice mandata pokazalo je da se promjene odvijaju slučajno, nepovezano, više same od sebe nego s ciljem i svrhom, uvjerava Budimir. Kako onda u preostale dvije godine, kada počinju izborne pripreme, možemo očekivati obrise vizije i/ili plana? Simbolike radi vratimo se osjećaju kaosa. Zanimljivo, K(h)aos je grčko primordialno božanstvo, prvo što je postojalo, utroba iz koje je sve ostalo nastalo. Kaos je bilo ništavilo iz kojeg su nastali prvi oblici postojanja. Pa, opet simbolike radi, nije li upravo sada posljednja prilika za rađanje novog postojanja?