Privatne arhivske zbirke

Hrvatska danas nije talac Josipa Perkovića, kao što mu to danas u novoj rundi perestrojke bivših komunističkih struktura imputiraju ljudi koji bi još jučer bili presretni da im udijeli koju instrukciju za postupanje. Europska Hrvatska danas je talac neotvorenih i nepro- rađenih arhiva bivše države, odnosno bivših država: Kraljevine Jugoslavije, NDH, komunističke Jugoslavije. Najveći dio tih arhiva i dalje je nedostupan u Beogradu, ali i oni domaći prorijeđeni su, u privatnim su zbirkama ili poput arhiva komunističke partije/Saveza komunista Hrvatske još nisu do- stupni. Nepoznavanjem s jedne strane i upotrebom i zloupotrebom tajni iz tih arhiva s druge strane, osobo- to onih koji su ostali zatvoreni u Beogradu, u posljednja dva desetljeća uvelike se utjecalo na zbi- vanja i ponašanje u Hrvatskoj. Danas, doduše, postoji ugovor o sukcesiji kojim je regulirano i pitanje raspodjele i uporabe beogradskih arhiva, ali provedba ne funkcionira. Beograd se o nju oglušuje, a nisam primijetila ni da je hrvatska državna vlast ikad osobito energično inzistirala na tome. Zbog svojih razloga.

Ti su arhivi potencijalno neugodni za mnoge istaknute pojedince u današnjem hrvatskom političkom i javnom životu jer ih se njima može ucjenjivati. Sjetimo se samo ciljano otkriveno priče o dvostrukoj karijeri akademika Eugena Pusića, koji nije bio samo jedan od ideologa komunističke Jugoslavije i uspješni ‘proizvođač’ njezine intelektualne elite nego je prije toga bio perspektivan vojni sudac u NDH. Otkrivanje zatajene endehaovske karijere svog oca aktualna šefica hrvatske diplomacije nije doživjela kao poruku o totalitarnom i nedemokratskom karak- teru sustava u kojima se živjelo na ovim prostorima, koji su prisiljavali ljude da se održu sebe, motivirali ih da skrivaju svoju prošlost i ucjenjivali ih njome, nego je to doživjela kao atak na vlastitu karijeru. Što je, vje- rojatno, i bila namjera. Naime, arhivske tajne kod nas i dalje više služe za manipuliranje pojedincima i njihovo ucjenjivanje nego za spoznaju o prirodi sustava.

Zato s velikom sumnjom i nepovjerenjem proma- tram sve ove špijunske trilere koji se ovih dana objav- ljuju u vezi s Josipom Perkovićem i najave objave navodnih tajni iz njegove torbe nakon izručenja Njemačkoj. S mnogo pak nade gledam prema Bruxellesu i načinu na koji EU pristupa našem upozna- vanju s našom prošlošću: Srbiji je uvjet u pristupnim pregovorima otvaranje beogradskih arhiva o djelo- vanju komunističkih tajnih policija, svojoj novoj čla- nici Hrvatskoj EK poslao je poruku o pozitivnoj predstudiji o Pelješkome mostu tek nakon što je po- stala izgledna presuda Vrhovnog suda o izručenju. Ima još toliko koraka od predstudije do pravih eura za most i toliko drugih načina da se Hrvatska moti- vira na kvalitetno suočavanje s vlastitom totalitarnom prošlošću. Ne ponajprije zato da bi se rašči- stili eventualni grijesi nekih ljudi, kao što to sugerira predsjednik Josipović. Nego zato da bi se osvi- jetlilo grešni sustav. EU, osobito Njemačka, iz iskustva drugih tranzicijskih zemalja zna da je neosvijetljeni grešni sustav najveća kočnica demokratskom, ali i gospodarskom razvoju. Mi to tek trebamo shvatiti – EUN po EUN.