TKO BI REKAO DA ĆE ŽIVJETI OD NELEGALNE GRADNJE?!

Idejni projekt rekonstrukcije Doma sportova stoji u ladici APZ-inženjeringa još od 2008., kad je pobijedio na natječaju. Ako tvrtka i dobije posao izvedbe, to joj još neće samo po sebi biti dovoljno za uspješno poslovanje.

• Malo tko u tako kratkom roku može uskočiti pa vjerujem da je to dobra vijest za nas – kaže Ante Krešimir Jagić, direktor tvrtke APZ -inžinjering, kojemu je ta vijest malo uljepšala pogled na poslovnu 2014. godinu, koja je kako kaže započela kao nikad dosad. – Redovno pratim objave javnih natječaja, posebice početkom godine i ne pamtim da je i jedna započela bez i jednog ozbiljnijeg natječaja kao ova.

I doista, objavljeni javni natječaji svode se na dogradnju, rekonstrukciju i sanaciju postojećih objekata i uglavnom je riječ o manjim zahvatima. Stoga je Univerzijada i 1,72 milijarde kuna koliko je za pripremu Zagreba kao grada domaćina koji trenutačno nema sve nužne objekte kao čaša vode u pustinji za onemoćali graditeljski, pa i arhitektonski sektor. No na tom izvoru napojit će ih se malo i time se neće mnogo poboljšati stanje, koje arhitekti opisuju uglavnom dramatičnim pridjevima. Za APZ, tvrtku sa 67-godišnjim iskustvom, koja u portfoliju ima brojne realizirane projekte diljem svijeta (a posebice je specijalizirana za projektiranje objekata posebnih namjena poput bolnica), i njezinih 60 zaposlenih izvedba Doma sportova nije sama po sebi dovoljna za uspješno poslovanje.

• Računajte samo da na godinu trebam najmanje 25 milijuna kuna za plaće – kaže Jagić, ali dodaje da bi projekt kojem se nada te naplata svih već odrađenih poslova mogli osigurati nastavak APZ-a u današnjem obujmu, dakle kao jednog od rijetkih preostalih arhitektonskih ureda većih od 20-ak zaposlenih, koji objedinjuje sve potrebne struke čak i za najveće i najzahtjevnije projekte.

Veliki ili mali ured, odnosno d.d., d.o.o. ili ured ovlaštenog arhitekta, s višegodišnjom križom postalo je pitanje svih pitanja u struci koja svake godine bilježi sve više zahtjeva za mirovanje članstva u Hrvatskoj komori arhitekata, prekid poslovanja, na što su mnogi prisiljeni da bi smanjili troškove. Čak i najuspješniji zadnjih su nekoliko godina bili prisiljeni na otpuštanja i smanjenje timova. Stoga je stanje takvo da 13,5 posto arhitekata od 2261 aktivnog člana Komore radi samostalno, da je preostalo svega nekoliko d.d.-a, što znači da je znatno više od 80 posto njih zaposleno u d.o.o.-ima s prosječnih od dva do 10 zaposlenih.

• Trenutačno očigledno nema potrebe za velikim projektima, ali za koju godinu moglo bi nam se dogoditi da nijedan veći projekt neće moći realizirati domaći arhitekti. Primjerice, ako se otvori prostor za projekt vrijednosti pola milijuna eura, tko će za njega imati financijske snage? Ne može si nitko dopustiti da mu preuzet projekt bude ‘težak’ 80 posto njegovih prihoda. U budućnosti će se morati ponovo uspostaviti i veći uredi – uvjereno je Teo Budanko, predsjednik Društva arhitekata Zagreba i suvlasnik tvrtke ABWD.

Budanko spas za kolege, barem u Zagrebu, vidi u malim projektima javne namjene, dogradnjama, adaptacijama, rekonstrukcijama postojećih sadržaja, za koje se mnogo lakše može osigurati novac. No, kao i brojni drugi, upozorava na problem pada strukovnog standarda zbog netransparentnih natječaja i investitora koji samo gledaju najnižu cijenu.

• Javni natječaji prema kriteriju ‘najjeftinijega sposobnog ponuđača’ stvorili su ogromnu štetu, jer svi pritom uglavnom vide samo riječ najjeftiniji – dodaje Budanko, a Jagić se prisjeća kako je prije koju godinu sudjelovao na natječaju za carinski prijelaz jer su već imali iskustva s tom vrstom objekata. U natječaju se tražilo da projekt ne smije prijeći 1,8 milijuna kuna, APZ je nudio 1,2, a pobjednik projekt je dobio s ponuđenih 360 tisuća kuna i potom zvao u pomoć istog tog Jagića kada je shvatio da se izborio za investiciju, a ne posao.

O tome što bi pridonijelo oživljanju tržišta Tomislav Ćurković, predsjednik Hrvatske komore arhitekata, kaže: – Ključno je stvaranje jasnog, efikasnog i transparentnog regulatornog okvira za upravljanje investicijskim procesima, kao i stvaranje pravne sigurnosti za investitore. Bez obzira na to koliko se zaklinjali u dobre namjere našeg zakonodavstva, dok ste suočeni s činjenicom da u jednom zakonskom aktu imate odredbe koju drugi zakonski akt derogira, ne možete očekivati da će investitori požuriti realizirati svoje projekte kod nas.

Ulazak u EU usmjerno je našu pozornost na harmonizaciju nacionalnog zakonodavstva s pravnim stečevima EU, a pritom je nacionalna regulativa ostala zanemarena u smislu otklanjanja diskrepncija. Konkretno, za pokretanje investicija u Hrvatskoj više bi značilo nadopuniti i usklađivati postojeću regulativu koja se odnosi na energetsku obnovu zgrada. To ne znači samo usuglašavanje striktnog strukovnog zakonodavstva, već i pogled u širi zakonski kontekst, kao što je umnažanje novih zakonskih akata, koji pridonose nesnalaženju svih sudionika u pripremi investicijskih projekata, uključujući i predstavnike državnih institucija.

A HKA, pak, u skladu s integracijom na novom velikom tržištu EU pripremio je prijedloge modela za lakše povezivanje manjih ureda u projektantska društva odgovarajuće ekipiranosti, ovisno o potrebama projekta, što bi ako bude prihvaćeno trebalo biti od pomoći našim arhitektima koji ulaze na tržište EU.

Još donedavno HKA to stanje dramatičnog dampinga pokušavao riješiti kroz komorska tijela suspenzijom arhitekata ili upravnim sporovima, ali zbog usklađenja s EU morali su odustati od minimalnih komorskih cijena. Cjenici danas služe samo kao okvir za potencijalne investitore, kojima bi trebalo biti u interesu ne ulaziti u posao ispod tog standarda, jer loše projektirani ili izvedeni projekti na kraju uvijek budu najskuplji.

Dok većina arhitekata uopće ne želi javno govoriti jer u tom je poslu prestiž sve, Alan Pleština, donedavno član studija UPI-2M, upravo je s nekoliko kolega okrenuo novu poslovnu stranicu, odnosno osnovao tvrtku Pulsar arhitektura d.o.o. i kao vječni optimist uvjeren je u svoju snalažljivost i poslovni uspjeh. Istina, riječ je o arhitektu koji se na tržištu uspio nametnuti kao brend, dovoljno snalažljivom koji već u rukavu ima projekt za dobar start nove tvrtke.

• Srećom naišao sam neke uporne investitore koji već godinama nastoje pokrenuti jedan turistički projekt na obali, a koji bi napokon mogao biti realiziran – dodaje Pleština, koji je ipak uvjeren da je nedavno objavljena nova aplikacija za natječaje od strateškog interesa, iako manjkava, dovoljno kompleksna da smanji utjecaj korupcije ili indolencije.

Drugi, pak, u činjenici da će svaki projekt biti zasebno razmatran kao strateški ili nestrategski vide nastavak mutnih kriterija. No, budući da je Strategija prostornog razvoja RH, vele arhitekti, ionako osmišljena s pretpostavkom da će se većim djelom iznijeti privatni investitori, možda je to ionako manje važno. Zbog toga nitko se zasad ne boji ulaska europskih ureda na naš teritorij.

• Svaki stranac koji pokuša ovdje raditi prije ili kasnije trebat će našeg arhitekta da mu pomogne snaći se u stanju nesređenih imovinsko-pravnih odnosa i zakonskih zavržlama. U međuvremenu, hrvatske velike arhitektonske tvrtke s 20 do 30 zaposlenih koje još žilavo odolijevaju svoju su poslovnu mrežu opstanka isplele od više manjih projekata.

• Trenutačno radimo na nekoliko projekata, a mnogi su u turizmu. To su već spomenuta rekonstrukcija Dvorca Janković u Suhopolju, kao i adaptacija hotela Palace u Dubrovniku, a upravo je otvoreno gradilište plaže u zoni Monte Mulini u Rovinju. Nadamo se da će uskoro početi i gradnja Zelenog paviljona – studentskog restorana Šumarskog i Agronomskog fakulteta, projekta s kojim smo prije par godina pobijedili na natječaju Sveučilišta u Zagrebu – kaže Marko Dabrović, suosnivač Studija 3LHD-u.

U legalizaciju objekata među rijetkima nisu ulazili, ali za certifikaciju, koja je danas sastavni dio novih projekata, organizirali su odjel u tvrtki.

Legalizacija, pak, neugodna je tajna struke o kojoj svi nerado govore, posebice oni koji danas upravo zahvaljujući tom birokratskom dijelu posla preživljavaju. O razmjerima dovoljno govori 11 tisuća prijavljenih građevina i arhitekata za 168 radnih mjesta u uredima za legalizaciju. Ono što je donedavno bilo samo problem za arhitektonsku struku, a to je nelegalna gradnja, danas je kruh. No bez obzira na to što je trenutačno hrani, legalizacija je na više načina težak udarac za nekoć uznositu struku.

• Legalizacije i certifikati pomogli su tvrtkama da prežive, ali s obzirom na to da je to posao za koji se arhitekti nisu trebali ‘ni školovati’, bojim se da smo samo produljili agoniju umjesto da smo se odmah okrenuli prema novim tržištima – kaže Danijel Malčić, direktor UPI-2M-a, tvrtke koja je svoju budućnost osigurala s tri veća projekta obiteljskih kuća u Njemačkoj te dva slična projekta na našoj obali.