Na Zagrebačkom sveučilištu počela je frka. Makar, ovaj put (zasad) nema veze s ministrom Jovanovićem. Počela je, naime, predizborna kampanja. Ona rektorska. Osam mjeseci prije nego nasljednik Alekse Bjeliša zasjedne u njegovu fotelu počelo je žestoko korteširanje. Kao kandidati spominju se dvije prorektorice: Blaženka Divjak i Melita Kovačević, te četiri dekana najmoćnijih fakulteta: Damir Boras s Filozofskog, Tonći Lazibat s Ekonomskog, Davor Miličić s Medicinskog i Željko Potočnjak s Pravnog. Čeka se još samo jedan predstavnik tehničkih fakulteta i može početi cirkus u kojem svi kandidati ili šute ili tvrde da je riječ o nezahvalnoj funkciji. Ispada da se praktički nitko ne kandidira sâm, već da svatko od njih, eto, pristaje žrtvovati se samo za dobrobit akademskih zajednica…
Jedno od većih novinarskih otkrića tople vode ovih dana, zaognuto u egidu ‘ekskluzivno’, članak je o uništenju Zagrebačkog velesajma. Pa makar i uz netočnu ocjenu da se to događalo ‘u samo pet godina’. Trebala su puna dva desetljeća. Da se nekadašnja perjanica hrvatskoga gospodarstva spusti na koljena. I sad mu Bandić odbrojava tehnički nokaut. A nije bilo jednostavno. Prvo je trebalo rasturiti cijeli državni proizvodni korpus, paralelno s tim nisu se dopuštala nikakva ulaganja, da bi se na kraju ZV utopio kao podružnica u Holdingu, s upravama koje su se počele izmjenjivati kao na tekućoj traci. A sve to iz jednostavnog razloga, koji je uništavao i druge tvrtke u procesu privatizacije: predragocjene nekretnine. Svih ovih godina Grad nije imao viziju razvoja Velesajma, a ni s državom nije uspio sklopiti konsenzus o tako velikom broju kvadrata na izvanrednoj lokaciji. I kad još propadne rješenje sa stranom menadžmentskom kompanijom, ostat će samo eutanazirati Velesajam. To će pak biti konačni okidač za rasprostiranje najvrednijega gradskog zemljišta. Uh, kako bih volio da nisam u pravu!
Bojim se da je jedan od najvećih zagrebačkih građevinskih projekata uklet. HNS-ov projekt Trga pravde jedva je dobio zeleno svjetlo SDP-a, pa kao da je zamro. E, ali nije. Arhitekti, autori projekta izabranog još 2007. traže honorar. I ne daju projekt dok im Vlada ne plati prava. Neće oni raditi s državom kao Jure Radić, na povjerenje (makar se Jure nikad nije žalio na državno neplaćanje).
Arhitektonski trojac ne da ‘na đem-do’. Prvo dajte lovu, pa ćete dobiti projekt! U pravu su. Davor Bušnj, Zrinka Mrković i Vedran Škopac očito dobro znaju s kim imaju posla.
A kad već spomenuh eksperta za mostove (a pogotovu onaj Maslenički, koji je zasigurno svjetski rekorder u vremenu kad je zatvoren za promet zbog jakog vjetra), Jure je došao ovog tjedna ‘na štih’. Kako se projekt Pelješkog mosta izgledno razvija, tako i Radić prisnažuje kako bi želio da mu taj most bude kruna karijere. Znam da cijepilačkim, kad je već izgledna lova iz Bruxellesa, ali koji će biti rok trajanja tog projekta? Ne vjerujem da bi gradnja mogla biti gotova za manje od pet godina. A u sljedećoj petoljetki i BiH bi mogao u EU. Upravo su kriteriji sigurnosti prevagnuli u opredjeljivanju EU za most ispred koridora. No nakon što BiH uđe u schengenski režim, ‘neumski koridor’ postat će najjeftiniji i najkraći put od Splita do Dubrovnika. Pa će Jurin most ostati zapušten i neiskorišten, kao podsjetnik na europsku i hrvatsku glupost i megalomaniju.
