Ni čisti ni kompetentni

Kukuriku koalicija uspješno je stvorila privid, koji se brzo rasplinuo. Nove četiri godine HDZ-ovih prividnih kompetencija, prividnih reformi i prividnih projekata teško bismo izdržali.

No Karamarkov HDZ, sasvim sigurno, u najužem vrhu ne sadrži te kvalitete, baš nijednu od njih ne može izdvojiti kao svoju jaku i vjerodostojnu kartu. Kompetencija se ne gradi na upitnim diplomama i arhaičnoj retorici koja pripada prošlomu tranzicijskom i predujepskom dobu. Vrh stranke, kao što su pokazivale neke medijiški otvorene afere, nema baš atest ni na korupcijsku čistoću i imao je višak sklonosti prema povezivanju državne službe i privatnog biznisa, a i dugogodišnja bliska suradnja sa strukturama naslijeđenima iz bivšeg sustava nije mu baš jamstvo čistih ruku kad je o tome riječ. Da se gospodarski ne pada takvim galopom, da se politički život i politička razotkrivanja nisu tako ubrzala nakon ulaska u EU, ni aktualno HDZ-ovo vodstvo ne bi izgledalo tako anakrono i nedoraslo izazovu. I njegovo je razotkrivanje bilo ubrzano. Kada danas šef najveće oporbe stranke nudi tuđmanizaciju, kad su namjeravajući popularnost vraćanjem na retoriku iz devdesetih i umjesto da ponudi unutarnju stranačku (samou)lustraciju kao primjer, nabacuje se antikomunizmom na razini političkih (dis)kvalifikacija, a bez stvarnog sadržaja, samo šalje poruku da se ne snalazi u ovim brzim vremenima.

Doduše, vodstvo koje ima dovoljno mudrosti, dobrih namjera, a možda i osobne slobode u političkom odlučivanju, može nedostatak traženih kvaliteta nadoknaditi stvaranjem privida i sinergijom resursa kojima raspolaže. Stvaranje privida može donijeti izbornu pobjedu, ali ne donosi rješenje. Primjer uspješna stvaranja privida jest Kukuriku koalicija, koja je uvjerila birače da je ona alternativa glumeći poštenje i kompetenciju, pretvarajući se da ima projekte, projekte… Privid se, doduše, brzo rasplinuo. Tomislav Karamarko ne uspijeva stvoriti ni privid da je HDZ alternativa. Međutim, to je možda i bolje za nas jer nove četiri godine prividnih kompetencija, prividnih reformi i prividnih projekata teško bismo izdržali.

Vodstvo koje nema dovoljno vlastitih kompetencija ni liderskih atributa može nadoknaditi taj manjak sinergijom (stranačkih) resursa. Iz nekih razloga Tomislav Karamarko u trenutku kad bi zadatak svakog vođe bio učiniti od HDZ-a vjerodostojnu alternativu čini upravo suprotno: okuplja široku desnicu za koju se bez njega ne bi znalo da postoji, a guši i diskvalificira unutarnju stranačku inteligenciju i kompetenciju.

Najsvježiji je primjer stranačka diskvalifikacija Davora Stiera, danas sigurno najkompetentnijega političara u desnome političkom spektru, koji ujedinjava i kompetenciju, i strateški kapacitet, i operativne vještine. Na sličnom su putu formalni zamjenik šefa stranke Drago Prgomet, Andrej Plenković, Gordan Jandroković, akademik Željko Reiner. Uz kompetentno vodstvo koje je slobodno u političkim odlukama možda bi HDZ mogao postati alternativa, no aktualnom vodstvu bliži su Ruža Tomašić i neki anonimni likovi s krajnje desnoga spektra, koji su zahvalni i kontrolabilni. Tomislav Karamarko očito sâm ne može ili možda ne smije pretvoriti HDZ u europsku narodnjačku stranku koja bi postala vjerodostojna alternativa, a osobito ne može ili ne smije razbiti model dogovorne politike. Možda mu pomognu europski pučani. Kao što je Europska komisija pomogla premijeru Milanoviću shvatiti EUN.