Karijeru coacha počela sam prije petnaest godina. Tada sam dobila posao internog trenera u DamilerChrysleru u Stuttgartu. U toj sam tvrtki radila i kao konzultantica pa su mi zaposlenici povremeno dolazili na individualne razgovore. Tada se to nije nazivalo coachingom, no takvi su razgovori bili dio naše poslovne prakse. Iz DamilerChryslera otišla sam 1999. i od tada mi stalno raste broj klijenata.
Coaching je oduvijek bio posebna i napredna vrsta savjetovanja koja ondje gdje je primjenjiva itekako ima smisla. Zbog toga ne vidim prevelike različitosti u njegovoj važnosti nekad i danas. Coaching ne daje odgovore na sva pitanja i ne može pomoći svakomu tko ima problema na poslu. Vidljiva razlika očituje se u tome da je radna okolina danas mnogo složenija i dinamičnija, a menadžerski posao puno zahtjevniji. Tvrtke danas prihvaćaju da čelni ljudi nisu heroji koji su došli na visoku poziciju i stoga sve mogu raditi sami.
Osim što sam coach, ja sam i gešalt psihoterapeutkinja, a ono što je za gešalt pristup uvijek važno naglasiti jeste da on nije jednostavna ‘učini’ ili ‘primijeni’ metoda. Naravno, uvijek eksperimentiram s raznim pitanjima, pokusima, vizualizacijama, povratnim informacijama, igrom uloga i sličnim metodama. Ali ono što smatram najvažnijim alatom, koji ubrzava i omogućuje dobar coaching je odnos između coacha i zaposlenika. Osobama u coachingu nudim odnos koji se temelji na povjerenju i kontaktu. Kad kažem da im ‘nudim odnos’, to također implicira ono što želim postići coachingom. Drugim riječima, ne pokušavam postići ništa. Ne pokušavam promijeniti osobu koja prolazi kroz coaching, to je isključivo njezina odgovornost. Osoba koja ima problem mora imati i rješenje – coach ne smije preuzimati odgovornost za rješenje problema. Naš je zadatak stvoriti poticajno okruženje u kojem osoba koja je u coachingu može otkriti nove pristupe aktualnim pitanjima i problemima.
