Pogubna politička imenovanja

Reforma državne i javne uprave ne ide bez političke volje. A u proceduri prekomjernog deficita vidi se da ova vlada nema nikakve političke volje za stvarnim reformama.

Slučaj pomoćnika ministra financija Šegona privukao je više pozornosti nego način zadovoljavanja procedure prekomjernog deficita. Navodno je i ministar ponudio ostavku. Kad je lani deficit umjesto 11 dosegnuo rekordnih 17 milijardi kuna, ostavku nitko nije spominjao.

Ko je mjeriti količinom medijskog interesa, učestalosti izjašnjavanja političara, uključujući i izravnu intervenciju predsjednika Vlade, slučaj pomoćnika ministra financija Branka Šegona privukao je više pozornosti nego način zadovoljavanja procedure prekomjernog deficita. Navodno je i ministar ponudio ostavku. Znakovito, jer kad je lani deficit umjesto jedanaest dosegnuo rekordnih sedamnaest milijardi kuna, ostavku nitko nije spominjao. Ima od toga važnijih stvari. Istina, a to su one koje su pravi izvor problema i koje u aktualnoj raspravi ponovno nitko i ne spominje.

Razina pomoćnika ministra visoka je rukovodeća razina državnih službenika – onih koji bi trebali najviše i najkvalitetnije pridonijeti upravljanju državnim poslovima. U Hrvatskoj se ta mjesta popunjavaju političkim imenovanjem, pa su tako i implikacije zbivanja oko gospodina Šegona na prvi pogled političke.

Međutim, problem je mnogo dublji i širi. Djelotvorno funkcioniranje države zahtijeva da poslove rukovodećih državnih službenika obavljaju ljudi koji za to imaju stručne kompetencije. U slučaju pomoćnika ministra financija to zahtijeva ljude čiji životopis, znanje i iskustvo jamče da mogu kvalitetno obavljati ili nadzirati poslove vezane uz, naprimjer, izdavanje državnih obveznica na svjetskom tržištu, financijsko upravljanje sredstvima europskih fondova, planiranje fiskalne politike i proračuna, izvršavanje proračuna, pregovore s Europskom komisijom o proceduri prekomjernog deficita i o sudjelovanju u Europskom semestru, izradu nacionalnog programa reformi, pregovore i razgovore s retniškim agencijama, MMF-om, Svjetskom bankom. Za sve to, ili bar ponešto, pomoćnici ministra financija trebali bi biti kompetentni.

Međutim, političko imenovanje nema nijedno obilježje koje bi jamčilo podudarnost između kompetencija imenovanih i poslova koje trebaju obavljati. Štoviše, može se navesti mnogo primjera koji pokazuju da politička podobnost, koja po definiciji prevladava nad znanjem, stručnošću i objektivnim zahtjevima posla, pogubno utječe na funkcioniranje države.

I ne treba se onda čuditi ekonomskoj politici koja je mislila da se rast potiče povećanjem poreza i proizvijanjem poduzetnika, koja priprema četvrti rebalans u nepune dvije godine, koja odlučuje na temelju zakona koji ne vrijede (kao što je radna obveza u zdravstvu)… Ne treba se čuditi ni količini zakonskih odredaba koje je poništio Ustavni sud ni tome da je Hrvatska doslovno izbrisana iz planova bilo kojih ulagača. Duboko zadiranje politike u hijerarhiju državne administracije povećalo je manjak kompetencija do razine nepodnošljivosti i nedopustivosti za članicu EU.

Zbivanja oko gospodina Šegona stoga još jedanput zorno oslikavaju razloge zbog kojih Hrvatska neće moći naprijed bez depolitizacije državne uprave i ugrađivanja načela stručnosti, odgovornosti i rezultata rada u sve pore vrednovanja rada državne i javne uprave. Bez kompetentne administracije Hrvatska neće moći poboljšati ni poslovnu klimu ni privući ulagače, a iskorištavanje prednosti članstva u EU ostat će samo san.

I zato je temeljita reforma državne i javne uprave nuždan preduvjet i ekonomskog oporavka i poboljšanja poslovne klime te privlačenja ulagača. Ali ne kozmetički zahvat (kao što je slučaj s Državnim inspektoratom), nego stvarna reforma koja mijenja temeljna pravila i odnose prema radu te rezultatima rada u državnoj i javnoj službi. To znači depolitizaciju i smanjenje broja politički imenovanih hijerarhijskih razina, to znači odabir ljudi i njihovo napredovanje u skladu s kompetencijama, to znači plaće povezane s rezultatima rada, to znači otkaz za one koji neće ili ne žele postizati kvalitetu rada potrebnu u državi koja je članica EU.

Načini na koje se to postiže poznati su i primjenjuju se u mnogim državama. Međutim, uspjeh u toj reformi, kao i svakoj drugoj, zahtijeva političku volju, koja u prvi plan stavlja interes države i odlučna je uporno i dosljedno provoditi reformu te objašnjavati njezine posljedice. A to nas onda vraća na proceduru prekomjernog deficita. Sve što je Vlada predložila u vezi s tim pokazuje i dokazuje da nema nikakve političke volje za stvarnim reformama – čak ni kad za to postoji vanjski pritisak. Ideje o porezima recikliraju se na sto načina, ministri koji bi trebali prednjačiti u reformskim prijedlozima prave se kao da to nije njihov problem, a ekonomski oporavak u 2014. više nitko i ne spominje. Ali zato na površinu izlaze novi politički skandal pa prvenstvo gospodina Šegona preuzima gospoda Merzel. Dokad?