Otkad je HDZ-ov virovitičko-podravski župan Tomislav Tolušić na čelu Zajednice županija, župančići su sve češći i žešći kritičari vlasti.
Već opjevanog slučaja Merzel, igrokaza s navodnom županijskom kupnjom deset helikoptera za prijevoz iz Slatine i Orahovice do suda preko Papuka i kolektivnog protivljenja hrvatskih župana reorganizaciji pravosuđa i osnovnog školstva? Osim istostranačkih i među-stranačkih političkih igara i igrica, ta tri slučaja zorno dokazuju da je ovakvih 20 županija za Hrvatsku previše. I u financijskom, a bogami i u kadrovskom smislu. Ova mala državica rasparcelizirana je na županije kojima vladaju župančići, nemoći malci koji kao da su izasli iz priče Ivane Brlić Mažuranić. Samo njih devet iz priče imalo je svog spasioca Lutonjicu Toporka, a Hrvatska plaća čak 20 župančića, koji su u međuvremenu ostali bez svog Toporka – Sanadera.
Pa sad ti, mahom trabanti stranačkih šefova u Zagrebu, kukuju da nikako ne mogu do mjerodavnog ministra (posebno ako je iz ‘kontra-stranke’) i da nisu uključeni u promjene koje će, eto, još poskupiti i centralizirati ionako centraliziranu državu. A zaboravljaju župančići da je Tudman, crtajući upravni zemljovid, namjerno usitnio državu kako bi svime i svima upravljao iz Zagreba. Petorica guvernera pet regija, izabrani na neposrednim izborima, sigurno bi mogla do ministara i ne bi ih se moglo zaobići u važnim raspravama. I bili bi istodobno produžena ruka središnje vlasti, ali i njezin ravnopravni partner, a katkad i oporba. Ovako, župančići mogu samo uzalud kričati, kad već ne žele mirno sisati svoju apanažu koja je obično politička utješna nagrada za stranačke poslušnike.
