Depresija u veljači: Preokret (možda) tek početkom 2016.

Premijeru Milanoviću nema se tko suprotstaviti. Ne bude li otvorenoga sloma, nov ekonomski model moguć je tek nakon izbora 2016. Ako ga neka sposobna skupina već sada počne proigravati.

Ali hajdemo racionalno analizirati je li realno da Hrvatska napravi konstruktivan preokret prije proljeća 2016.? Do tada će političari biti zaokupljeni onime što ih (čast iznimkama) jedino zanima i uzbuđuje. Izborima. Najprije za Europski parlament, onda predsjedničkim izborima pa napokon i parlamentarnima. Ako se neke skupine i budu bavile ekonomskim programima, teško da će to biti neobojeno izbornim populizmom. Kad bi bilo sreće, onda bi netko već danas oformio nekakav ‘think tank’ na kojemu će se početi brusiti nov ekonomski model. Onda bi morali postojati i budući ministri koji bi te dijelove već počeli proigravati. Kako bi se nakon parlamentarnih izbora na početku 2016. odmah počeo provoditi program. A ne da, kao u slučaju Kukuriku koalicije, prođe pola mandata a da se orkestar još nije uštimao. Niti zapravo zna koju to skladbu treba svirati.

Zabrinjava način na koji premijer Milanović na sredini četverogodišnjega mandata vodi aktualnu vladu. Očito je da njegov sukob s najjačim ministrom u Vladi Slavkom Linićem ni izdakleka nije gotov. U vezi s tim sukobom ministri su se podijelili i samo je pitanje mjeseca kad će izletjeti nov povod da opet eskalira. S obzirom na to da je teško očekivati da se unutar SDP-a stvori kritična masa hrabrih igrača koji se ne boje gubitka položaja i koji bi bili spremni pokušati prisiliti predsjednika stranke i premijera na drugačiji način vođenja države, očito je da eventualni udarac na Milanovića može doći samo s ulice. A kao što se vidi iz slučaja susjednog BiH, to također nije produktivan način rješavanja nagomilanih problema. Vlast će se sljedećih godina-dvije, kad je o ekonomiji riječ, baviti rezanjima. Kao u većini stvari, Vlada kasni s potezima pa tek nametnuta procedura prekomjernog deficita sada traži bolne rezove. Koji će biti još bolniji jer ne postoji drugi dio programa – način na koji će se povećati BDP.

Ono malo konstruktivnosti sadržane u industrijskoj strategiji politika i sluđena javnost ne doživljavaju. Kako smo se mi u Lideru i pribojavali, o industrijskoj strategiji zapravo nema rasprave. Ignorira se. Oporba, ponajprije se to odnosi na HDZ, sasvim je slaba i neuvjerljiva. U HDZ-ovu ekonomskom stožeru također se vode borbe. Pa na ideju Đure Njavre o reprogramu hrvatskih dugova, oštro, i to u medijima, reagira Martina Dalić. Poduzetnici su, zapravo, sasvim utihnuli. U HUP-u se bave sami sobom i proći će još mjeseci dok se ne izabere novi predsjednik koji će zamijeniti Ivicu Mudrinića, koji je u vrijeme svog mandata sasvim utišao i pacificirao poslodavacu udrugu. Oko Hrvatske gospodarske komore, nakon revolucionarnih entuzijazma u vrijeme smjene Nadana Vidoševića, počele su se igrati igre, pa je velika vjerojatnost da će se s novim vodstvom dobiti opet za svaku vlast neopasna Komora. Čini se da je samo Vidoševićev bahačenje bio razlog odioznosti prema HGK. Sad kad je dotični u Remetincu, komorski sustav više nije zanimljiv. Poduzetnička revolucija teško da će krenuti iz HGK-ova sjedišta. Polako se pokazuju donedavno zamaskirane pukotine u bankarskom sustavu. Javnost je priželjivala da mrski bankari ostanu bez velikih profita. Sada se to događa, ali zadovoljstva nema. Štoviše, raste strah od toga da se i taj, kakav-takav, potporni stup ne počne urušavati. Jasno je da je poduzetnicima i menadžerima dosta pesimizma, ali uz ispruku zbog depresije u veljači koja se zvanički hvata ekonomskoga kroničara u ovom je trenutku doista teško naći argumente za optimizam.