Kad znate sve o zrakoploštvu, čući li u vama ipak strah od letenja? Ima li zemalja u kojima se ne biste ukrcali u zrakoplov domaće tvrtke ili proizvođača? Kod mene nema straha, nego osjećaja da je, kad sjedim u zrakoplov, sve u tuđim rukama: pilotiranje, promjena vremena, drugi zrakoplovi u blizini, mogućnost katastrofalnog kvara zbog pogrešna popravka itd. Sve to putnik nema pod kontrolom, zato treba imati povjerenje u pilote, ATC i tehničku službu. Kad je riječ o floti proizvedenoj u bivšem Sovjetskom Savezu, treba li o tome uopće što reći, ali isto tako ne bih letio u mnogim američkim zrakoplovima koji još, poput starih i neodržavanih Boeinga 707, lete Afrikom.
Prisjećam se: Inex-Adrijin MD-81 zabio se u brdo prilazeći Ajacciu 1981., DC-10 Air New Zealanda zabio se u Mt. Erebus na Antarktici 1979., američki ministar trgovine Ron Brown poginuo je pri slijetanju američkoga vojnog aviona u Čilipe… Hipotetski, bi li ih vaš uređaj spasio da su ga imali njihovi avioni? Sigurno bi na vrijeme, minutu prije udara, upozorio posadu na opasnost. Mt. Erebus u bazi je podataka i ne bi bilo nikakvih problema. Kad je riječ o Ronu Brownu, taj modificirani Boeing 737-200 bio je američki vojni avion, zato se čudim što nije imao čak ni GPS. Ali to je druga priča, vojska ima svoje propise i radi što hoće, no nakon toga i ta se praksa promijenila.
