U posljednjih nekoliko godina imali smo prilike sjednočiti holivudskom trendu snimanja filmova o rasizmu u Americi čiji su glavni likovi redom Afroamerikanci, a čija temeljna poruka često ne ide mnogo dalje od one da je rasizam loš. Najistaknutiji primjeri vjerojatno su ‘Precious’ (2010.) Leejja Danielsa ili ‘Tajni život kućnih pomoćnica’ (‘The Help’, 2011.) Tatea Taylora, koji dijele čak tri osvojena Oscara.
Tomu trendu nedavno se pridružio Steve McQueen adaptacijom memoara Solomona Northupa, slobodnog Afroamerikanca koji je otet i prodan u ropstvo. ‘Dvanaest godina ropstva’ pristupom temi kao da pokušava ponuditi odmaknuti prikaz ropstva i rasnih odnosa u devetnaestom stoljeću kojim u pojedinim prizorima nezgrapno poručuje da nije sve tako crno-bijelo.
Međutim, umjesto da potakne na razmišljanje o moraloj složenosti te i danas bolne teme, McQueen se zadržava na kontrastiranju slika lijepog krajolika i ružnog ropstva prošaranoga klišeiziranim dijalozima. Umjesto postizanja empatije takav postupak gledatelja neočekivano ostavlja nasivim ravnodušnim.
