Cijela je igra ‘Ljevoruke’ u prividnoj nesadržajnosti, pričama koje se ne mogu dramaturški sažeti. No ti fragmenti u izvršnim glumačkim interpretacijama govore rječito svaki za sebe i kao cjelina.
Iako je premijerno izvedena u travnju 2013, predstava ‘Ljevoruka’ Vedrana Helba nije bila često na repertoaru, prvo zato što je svaka nova predstava ITD-a na repertoaru samo jedanput do dva puta na mjesec, a ta je bila otkazivana više puta zbog bolesti glumaca. Šteta je da je tako, i inače s uspjehom, novijim naslovima toga kazališta, a posebice s tom predstavom, koja zaista ima što za reći. O životu koji svakodnevno živimo, njegovim više-slojnim prostorima, nivou stvarnosti i pukotinama u koje bježimo svi mi, pa tako i likovi te predstave.
Dramski tekst potpisuje Vedran Hleb, prema romanu Petera Handkea ‘Ljevoruka’. Dramaturgija projekta je Nina Gojić. Suptilnost je ključna riječ za tu predstavu, na svim razinama. Izdvojila bih izvedbeni, koji je krajnje rafiniran, sadržajan i slojevit. Cijela je igra ‘Ljevoruke’ u prividnoj nesadržajnosti, pričama koje se, iz perspektive nekog narativa, ne bi mogle dramaturški sažeti. No ti fragmenti, u izvršnim glumačkim interpretacijama govore rječito svaki za sebe, i kao cjelina. Sukladno postdramskoj estetici, ni likovi nisu čvrsto strukturirani, odnosno, njihove se priče i iskazi isprepliću. ‘Ljevoruka’ je naslov i samo je oznaka za tematiziranje različitosti (ljevorukost je nekada bila smatrana devijacijom koju je potrebno liječiti u najranijoj dobi, a u romanu Petera Handkea poprima dimenziju opiranja očekivanjima društva) i onoga o čemu se javno ne govori, a prisutno je na svim životnim razinama. U tim suptilnim, naokotim detaljima i pojedinačnostima, vjerujem da će većina publike osjetiti bit svega što su autori predstave htjeli reći i izraziti.
