Prijedlog razvoja nacionalne industrijske strategije vrlo je važan dokument jer upućuje na buduće vjerojatne dobitnike i gubitnike te šalje poruku mladima, ulagačima i poslovnim zajednicama kamo uložiti ograničene resurse, od novca do vremena. Iznesuđuje me da među budućim ‘pobjednicima’ (pokretačima) nema tvrtki vezanih uz lokalnu proizvodnju hrane i poljoprivredu. Kraš, Mepas grupa (Koestlin, Maraska), Agrokor, Gavrilović, Atlantic Grupa, Adris (Cromaris), Podravka i Vindija, ali i stotine manjih ili ostalih zvijezda sasvim sigurno nisu samo čuvari radnih mjesta nego i pokretači razvoja. Prehrambeno-prerađivačka industrija u sljedećih će desetak godina biti pod velikim pritiskom zbog potpunog uklanjanja zapreka između ostalih zemalja EU i odvajanja od do sada standardnog tržišta Cefte. Opstat će samo oni s najboljom ponudom i najboljim upravljanjem.
U Lidl-u se može kupiti vrlo dobra uvozna čokolada od sto grama već za četiri kune. Nacionalna industrijska strategija trebala bi pomoći Krašu ili Koestlinu da dobiju svu moguću pomoć od države, ali ne u obliku novčanih transfera, nego transfera znanja, koordinacije pri izvozu te umreživanja s kapitalno hrvatskim maloprodajama te turizmom. Hrvatska i regionalna maloprodaja, turistički objekti i prehrambeno-prerađivačka industrija jedinstveni su ponuđači vrijednosti, ali i prilika za klastersko umreživanje i signaliziranje unutar lanca ‘lokalno i izvorno plus hrvatski (regionalni) brend – maloprodaja i distribucija – turistička, HoReCa ponuda’.
Koliko god jačale globalne tendencije i umreživanje svijeta, turizam u regiji ima izvrsnu položajnu rentu, a trendovi u budućoj maloprodaji favorizirat će lokalne, izvorne, dokazano sljedive namirnice. Globalna kriza natjerala je najveće trgovce da preispitaju svoje poslovanje u prekomorskim zemljama i na stranim tržištima, pa i Tesco, i Carrefour, i Walmart preispituju ulaganja u Indiju, Kinu i ostatak ‘komplikovanih’ tržišta. Sljedeći je trend sve veća zaštita nacionalnih tržišta rada i energije. Sve upućuje na to da će neke industrije pojačati razvoj globalizacije, ali i da ima suprotnih trendova i određene kompenzacije upravo u prerađivačko-prehrambenoj industriji, ali i percepcije važnosti nacionalnih lidera u smislu zaštite i udruživanja.
Na elitnoj poslovnoj školi INSEAD-u naučili su me da i tvrtke imaju nacionalnost i da uvijek promiču nacionalne interese. Nacionalnost tvrtki lako se da iščitati iz sastava njihovih uprava i nadzornih odbora. Hrvatska, ali i Slovenija i Srbija, veoma je povezana sa svijetom i ulazi u deset posto najotvorenijih svjetskih zemalja mjerenje globalizacijskim indeksom (trgovinska razmjena te razmjena informacija, ljudi i novca). Mi smo građani svojih zemalja, ali i regionalni igrači te Europoljani. Europskim tržištima namijenjeno je devedeset posto izvoza, od čega se pola odnosi na zemlje bivše Jugoslavije ili one koje su bile dio k. und k. monarhije. Da bismo krenuli dalje, potrebni su napori umreživanje koje nije povezano sa sličnim jezikom, zajedničkom poviješću ili su-sjednom granicom. Svijet je složeno mjesto, a udaljena tržišta jako različita od domovine i susjedstva.
Ako se vratimo na gospodarsku strategiju, važno je razumjeti da je strah od globalizacije za sada precijenjen, a većina industrijskih sektora regionalna, lokalna. Samo najizvrsniji napravit će proizvod koji prelazi granice regije. Najveći konkurenti u regiji dobro se poznaju pa su radujući vjerojatno mogu naći snage za iskorak u globalni svijet, a mogu se i međusobno uništiti. Zato je važno da se nacionalne udruge trgovaca kao što su NTL i Ultra dodatno integriraju, još dobiju na nabavnoj snazi i logističkim uštedama, a prijenos najbolje svjetske prakse ubrza. Zato je važno da uspije integracija Mercatora i Agrokora i izbjegne se sudbina Maxija u Srbiji.
Treba sačuvati brandove kao što su Zvijezdina majoneza, Jana, Cedevita, Gavrilovićeva pašteta, Bajadera, Zvečevo… na policama regije i upotrebljavati biznis HoReCa. Treba poduprijeti proizvodnju tune (Gotovina) ili brancina (Cromaris) i omogućiti im plasman i kvalitetnu certifikaciju. Treba stvoriti hrvatski (ili regionalni) Coop i Nestlé. I naučiti svijet (najprije turizmom pa izvozom) što je izvorni istarski ili dalmatinski pršut, što je postup ili pošip, baranjski ili slavonski kulen, paški sir ili sol… Svaka od tih delicija zaslužuje mjesto na policama maloprodaje EU, a predlagatelji strategija moraju razumjeti da status ‘čuvara radnih mjesta’ nije jedina vizija koju žive oni koji rade u tim industrijama i upravljaju njima.
